Rak na duši

kategorija:  | objavljeno u: 

Osjećam čudnu bol. Ne boli me fizički, ali je svejedno osjećam. Kad bi mi barem netko mogao objasniti kakva je to bol koja naizgled ne boli.

Svaki dan pokušavam razumjeti svijet i sve oko sebe, ljude, životinje, biljke, SVE! Danonoćno razmišljam kako bi bilo da me nema. Da li bi svima bilo lakše? Ah, tko će ga znati.
Razmišljala sam o tome kako bi izgledalo da imam rak. Bilo bi mukotrpno. Svaki dan bila bih u bolnici, išla na kemoterapije i na razne pretrage, a da ne spominjem operacije! Svi bi plakali za mnom, za mojim tijelom. No, bi li se tko sjetio moje duše? Moje besmrtne duše? Ne znam baš.

Tim razmišljanjem sam shvatila da svi mi imamo rak. Svi nestajemo. Svi gasimo tu malu svijeću koja gori u nama. Svima duša spava i oponaša se kao da je pala u komu. Želimo nešto napraviti, ali nemamo snage od svakodnevne kemoterapije, tj. uznemiravanja ljudi i onoga što će svijet postati ako ne poduzmemo nešto.

Svaki dan sve smo slabiji. Svaki dan sve je duži. Nema priče o onome što smo učinili danas ili što ćemo učiniti sutra, samo se prisjećamo što smo učinili jučer. Stojimo na tome, ne idemo naprijed. Ne razumijemo da nam pomaganje i moljenje pruža mir koji toliko želimo.

Bitna je činjenica koju ljudi stalno zaboravljaju, a to je da se rak može pobijediti. Teško, ali može. Stoga, ostavljam ti na razmišljanje: ŠTO ČEŠ UČINITI DA POBIJEDIŠ RAK SVOJE DUŠE!?

Katarina Zubac, Frama Rijeka – Trsat



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*