Hodamo i molimo, čobanac jedemo

kategorija:  | objavljeno u: 

Ponovno smo dočekali taj dan: 25.7., framaški “blagdan”, datum pri čijem spomenu zatreperi srce svakog framaša, prvi dan Franjevačkoga hoda! Ispod tmurnog i oblačnog neba, ali radosna srca, uz velika očekivanja i uzbuđenje okupili smo se u Kneževim Vinogradima, baranjskom mjestašcu iz kojega smo krenuli “putevima srca” do potpunog oprosta. Hodajući Baranjom liječili smo svoje zavedeno i podijeljeno srce koje žeđa za Božjom ljubavi te uz mnoštvo žuljeva i posjete sestrice kiše stigli u Brođance, našu posljednju postaju.

Svih tih sedam dana pjesmom i molitvom slavili smo Boga i unatoč težini hoda radosno svjedočili vjeru kako bismo oblikovali svoje srce po Božjoj volji i svojim primjerom omekšali i probudili srca ljudi koje smo susretali na putu. Domaćini mjesta u kojima smo se zaustavljali srdačno su nas dočekivali i častili svime što su imali. Posebno nas je obradovao čobanac, koji nas je dočekivao nekoliko dana za redom, što je našim kreativnim kavalirima bila inspiracija za mnoge zanimljive pjesme namijenjene buđenju djevojaka. Otvoreno je čak i glasanje o najboljem čobancu, međutim ljubav i trud mještana koji su ga pripremali učinili su svaki čarobnim na svoj način te smo tako bili zadovoljni i zahvalni na svakom.

Okušali smo se i u starinskim olimpijskim sportovima, molili se i pjevali uz oganj te ispunjeni svim tim iskustvima krenuli prema Italiji po potpuni oprost, cilj naše duhovne pripreme. Kleknuvši i poljubivši zemlju ispred Gospe od Anđela, sabrano i dostojanstveno kročili smo prema Porcijunkuli, vrhuncu sve naše žrtve i pripreme. Nemoguće je riječima opisati taj osjećaj u kojemu svi zajedno, nakon što smo prošli toliko kilometara, držeći se za ruke prilazimo tom svetom mjestu. Vjerujem da se u tom trenutku svaki framaš osjeća posebnim, dragocjenim i zahvalnim jer je baš on pozvan da bude tu, na hodu, pred Porcijunkulom, a s druge strane s tolikom poniznošću i poštovanjem stupamo u tu malu crkvicu i u tom trenutku smo i sami toliko maleni. Koliko je tek nemoguće opisati osjećaj nakon prolaska kroz Porcijunkulu dokaz su mnoge suze radosnice koje su potekle iz očiju framaša. U Italiji smo posjetili nekoliko mjesta koja su vezana uz Franjin život te se ispunjeni Franjinim duhom i prožeti Božjom milošću uputili svojim kućama.

Buđenje u vlastitom udobnom krevetu u vrijeme kada ti poželiš, računalo, TV i ostala čuda tehnike koja su nam možda i falila tih desetak dana i ponovno nas dočekala na povratku ne mogu nadomjestit osjećaj tuge i samoće koji nas obuzme buđenjem u vlastitom domu nakon hoda. Mislim da bi u tom trenutku svaki framaš sav “luksuz” ovog svijeta dao za samo još jedan dan povratka u taj framaški svijet. No nećemo tugovati, sve te lijepe uspomene čuvat ćemo u našim obogaćenim srcima. Uostalom vidimo se slijedeće godine u isto vrijeme, s jednakim framaškim žarom i očekivanjima; samo je još nepoznato kojim će nas putem naši koraci i srce odvesti, ali cilj je uvijek poznat: ASIZ, PORCIJUNKULA, POTPUNI OPROST, TE NEIZMJERNA MILOST I RADOST.

U nadi da će vas ova reportaža potaknuti da se prijavite sljedeće godine, pozdravljam vas uz Božji blagoslov.

Matea Zlomislić, Frama Požega

Komentari

Jedan komentar na temu: Hodamo i molimo, čobanac jedemo

  1. Tiky kaže:

    “framaški “blagdan”, datum pri čijem spomenu zatreperi srce svakog framaša” – ah… divno! 🙂 Prekrasno si sve to napisala! Svaka čast! 🙂
    I tri puta hura za Samueline guČi inovacije! Hura! Hura! Hura! 🙂

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*