Ja ću hodati srcem! Hod Frame ST-DU i ZD-ŠI

kategorija:  | objavljeno u: 

Ima li radosnijeg događaja u životu svakog framaša od posjeta Asizu? Još uvijek ne vjerujem, ali konačno je nakon dugog iščekivanja i raznih zavrzlama stigao i taj dan. Izrada putovnice, posjet javnom bilježniku zbog punomoći jer sam premlada da po svijetu putujem sama, uvjeravanja rodbine i prijatelja da mogu izdržati naporno pješačenje, da ću paziti na sebe i sve ostalo što prebiva u mislima starijih i onih koji Franju ne poznaju.

Pa oni ne znaju da ja neću hodati nogama, JA ĆU HODATI SRCEM, pa kako bi mi se noge uopće mogle umoriti?

I tako dok čekamo našeg područnog duhovnog asistenta fra Ivana Lukača, Antonija, Ana, Adrijan i ja pogledom se najbolje razumijemo. Rečenice su nam onako, jednostavno tek za poklonjenu dvojku iz hrvatskog. Uzbuđenje je jače od svega. Pozdravljamo se sa svojima i odzdravljamo, te napokon krećemo. Putevima srca!

Krećemo na izvor, u Franjin dom. Ne znam je li baš normalno, ali ja osjećam kao da ću ga tamo vidjeti, da ću ga susresti. Nasloniti glavu na njegovo rame i pitati: Mogu li i ja biti dobra framašica? Reci mi brate Franjo ima li šanse da svijet i Gospodina zavolim poput tebe?

Idemo najprije po naše Šibenčane. U kombi ulaze Marko i Luka. Pogled jednako zbunjen kao i naš, a oči sjajne od radosti. Stižemo u Proložac, mjesto odakle počinje naša dionica hoda i u kojem nas je dočekalo trideset framaša iz Splitsko-dubrovačkog područnog bratstva. Slijedi sveta misa, pokajničko bogoslužje i upoznavanje s članovima mjesnih bratstava. Tu su: Šibenik – Meterize, Runovići, Imotski, Proložac, Sinj, Vrgorac, Split – Gospa od Zdravlja, Split – Sv. Obitelj, Zmijavci i mi, Drnišani. Zaspali smo kasno, kao da nas ne očekuje rano buđenje…

Drugi dan započinjemo od Prološca prema Lovreću. Put je to dug 17 km na kojem smo molili Jutarnju molitvu iz Časoslova. U Lovreću smo dobili potrebnu tjelesnu okrepu, a nakon ručka počeli s okrepom duha kroz duhovni nagovor i obradu tema uz pomoć fra Mateja, duhovnog asistenta Frame Sveta Obitelj u Splitu, fra Frane Doljanina, područnog duhovnog asistenta Splitsko-dubrovačkog područnog bratstva i Fra Ivana Lukača.

Treći dan započinje kišom. Nema pješačenja. Mislim u sebi: „Spašena sam“ jer, naravno, nisam poslušala roditelje i na hod sam ponijela samo nove tenisice i dobila sam strašne žuljeve. Vozimo se kombijem do Ugljana u posjet zajednici Cenaccolo gdje smo s našim domaćinima imali svetu misu. Svjedočili su nam svoja tužna životna iskustva i osobni susret s Gospodinom, a na kraju nas počastili ukusnom pizzom.

Četvrti dan na redu je hod od Ugljana do Otoka dug 17,5 kilometara. Danas mi je lakše hodati. Susrećemo se s prolaznicima. Svi su prijateljski raspoloženi. Vozači nam trube, mašu, raduju se. Mislim se, baš je to divno: ovako je i Franjo donosio radost onuda kuda je prolazio.

Večeras je klanjanje pred Presvetim. Uzbuđeno iščekujem taj susret s Gospodinom. Toliko toga mu želim reći, a još više čuti što će on kazati meni. Onako kako on to govori, u srcu.

Sljedećeg dana hodali smo od Otoka do Sinja 12,5 km. Naš hod u Sinju završava: nema više pješačenja. Smještamo se u sobe sjemeništaraca i napokon spavamo u krevetima.

Danas je važan dan za nas, sudjelujemo na otvaranju Porcijunkulskog oprosta u crkvi Gospe Sinjske. Slijedi sakrament ispovijedi. Divan je to osjećaj biti čist pred Gospodinom i pomiren sa svijetom. Popodne krećemo u Asiz.

Sedmog dana našeg putovanja stižemo u Italiju, u Asiz. Ispred Bazilike Gospe od Anđela osjećam strahovito uzbuđenje. Evo me, brate Franjo, došla sam ti. Ljubimo zemlju pred sobom, a okupljeno mnoštvo nam viče: Bravo, bravo, mir i dobro. Rukujemo se s drugim framašima, grlimo i ljubimo… Držeći se za ruke ulazimo u Porcijunkulu. Klečimo, a Gospodin nam po zagovoru našeg brata Franje u srca unosi ljubav, mir i blagoslov. Neprocjenjivo!!!

Sutradan nam je naš Brat Franjo darovao još jedan čudesan dan. Posjetili smo Greccio, mjesto u kojem je sv. Franjo želeći ljudima približiti Gospodinovo rođenje, napravio prve žive jaslice. Slavili smo Božić u ljeto!

Na grobu svete Klare, Franjine sestrice, pomolili smo se i primili još jedan oprost od grijeha jer ovo je godina posvećena sv. Klari.  Na La Verni, na kojoj je naš Franjo sjedinivši se u dubokoj molitvi s Gospodinom dobio stigme, uživali smo u tišini i prekrasnoj prirodi. To je mjesto tišine. Mjesto na kojem govori Gospodin.

U takvom raspoloženju krenuli smo natrag svojim kućama donijeti mir i dobro. S čvrstom odlukom da se po Božjoj milosti vratimo i dogodine sa svojom braćom i sestricama framašima. Sve vas ponovno želim vidjeti, a svima ostalima poručiti: pustite djecu na hod sa sv. Franjom, neće se umoriti, jer mi PUTEVIMA SRCA, HODAMO SRCEM!

Katarina Grcić, Frama Drniš

Komentari

Jedan komentar na temu: Ja ću hodati srcem! Hod Frame ST-DU i ZD-ŠI

  1. Nia Cić kaže:

    Ma vidi ti naše male! Bravo!!! :))))))

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*