Svi sveti i Dušni dan iz Martina pera

kategorija:  | objavljeno u: 

Jedino što se čovjeku nužno mora dogoditi, a što čovjek već tisućljećima želi izbjeći jest smrt. Koliko god čovjek napora ulagao da je izbjegne, ona će ipak doći po svoje. Smrt je realnost: stari ili mladi, bogati ili siromašni, crni ili bijeli, svejedno je!

Sprovod ili posjet groblju tjera nas na razmišljanje o smrti, a ona pak na razmišljanje o životu. Groblja mogu biti mjesta očaja, strašna mjesta gdje sve prestaje, gdje sve što u život ulažemo gubi smisao. Međutim, za nas kršćane groblja postaju mjesto nade, mjesto molitve, mjesto gdje čovjek dolazi s velikim poštovanjem. Ono postaje vidikovac s kojeg se bolje i jasnije vidi i naš vlastiti život. A dolazeći na mjesto prema kojem koračamo svakim dahom svojeg bića jasno doživljavamo svoju ovisnost o Stvoritelju. Doživljavamo da se život ne odvija samo na Zemlji, nego da još negdje živimo, da još nekamo iza smrti idemo….

Stoga, Crkva 1. studenog pred nas stavlja svetkovinu Svih svetih. Svetkovina je to u kojoj mi, Crkva na putu, slavimo onu koja se nalazi već u pobjedi, u konačnoj nebeskoj slavi. Zbog nemogućnosti da slavi svakog pojedinog u slavi, Crkva jednom svetkovinom časti sve svete. Ne misli se tu samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti i naglasiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Oni neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, svjedočili veliku požrtvovnost… svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Proslava Svih svetih nije proslava na groblju niti u žalosti, nego proslava svakog od nas u radosti i veselju, u prijateljstvu i ljubavi. Slaveći Sve svete slavimo cijeli ljudski rod. Slavimo sve živo, jer mrtvi ne postoje nego samo oni koji su otišli i oni koji putuju.

Dušni dan – spomen svih vjernih mrtvih Crkva pred nas stavlja 2. studenog. Spomendan je to koji se često, na vanjski način, počinje slaviti već dan prije, kad odlazimo u posjet groblju. Pohod groblju nije samo običaj i puka tradicija. Lijepo je da grobove svojih pokojnika držimo u redu, da ih kitimo, da na njima palimo svijeće, no mnogo je važnije za svoje pokojnike moliti. Na blagdan Svih svetih, na Dušni dan i nedjelju poslije Dušnog dana vjernici u svim crkvama mogu dobiti potpuni oprost koji se može namijeniti samo za pokojne.

Da se dobije potpuni oprost potrebno je:

– pobožno pohoditi crkvu (ili groblje)

– izmoliti Oče naš i Vjerovanje

– izmoliti molitvu na nakanu Sv. Oca Pape.

– biti u milosti tj. primiti sv. Pričest (i ispovjediti se ako je potrebno)

Svjesni da naš uspon duha k Bogu i druge Bogu približava, da naša ljubav prema Njemu i druge oraspoložuje da ga uzljube dužni smo iskoristiti “riznicu” duhovnog bogatstva Crkve u kom je pohranjena snaga Kristova otkupljenja i moliti za pokojne.

Mnogi su navikli blagdan Svih svetih i Dušni dan zvati “danom mrtvih”, što je netočno jer je kršćanska poruka da smrt nije kraj, samo prijelaz – u život s Bogom „oči u oči“!

Jedom je netko lijepo to rekao:

“Danas je Dušni dan, a meni se najradije sada čestita Uskrs. Eto, tako je to kad smrt, tama i tišina nemaju zadnju riječ. Život, Svjetlo i Riječ djeluju u grobu i od tamo proglašavaju nadu u novi život te da su smrt i grob put do njega. I Njega. Sretan Uskrs!“ 

Marta Radoš, nacionalna voditeljica formacije, Frama Zagreb- Kaptol



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*