U mraku

kategorija:  | objavljeno u: 

Stojim sama sasvim dugo ovdje… Gdje? Ne znam ni sama. Primjećujem samo mrak. MRAK… Svugdje je oko mene taj gusti crni zid. I u meni je, osjećam ga. Nema izlaza. Drhtim, plačem… Plačem? Da, zaista plačem, ne osjećam suze, ali tu su. Potekle su same od sebe, pune tuge i očaja. Pitam se – postojim li više uopće? Kao da me nema. Možda sam izbrisana s ovoga svijeta. Možda me mrak izbrisao…ili jednostavno progutao.

Odjednom neka misao. Slabašna, krhka. Bježi mi. Ne mogu je uhvatiti, a toliko mi treba jer to je jedino što ne pripada ovom mraku. Boli me, ranjava me nemogućnost da je obuhvatim, nemogućnost da je preuzmem i da ona preuzme mene. Važna je, osjećam to i kao da gubim dah tražeći ju te me neki kovitlac crne povlači u sebe i ja osjećam kao da tonem i tonem… Kamo tonem? U bezdan tame. Odjednom vidim ju. Sakrila se u tom crnilu. Tamo je. Samo moram ispružiti ruku i dohvatit ću je, dohvatit ću misao koja mi toliko izmiče. Pružam ruku… Samo još malo… Još malo…

MOJA JE. Ili sam ja njena? Nije važno, tu je, topla, meka, SVIJETLA. Osjećam – moji teški kapci se sklapaju. Gubim svijest…

Budim se. Ne, to nije buđenje. Budila sam se svakog tog jutra, ali to je bilo mučno, teško buđenje, a ovo… To je nešto novo. To je kao novo rođenje, novi početak. Što se dogodilo? Pokušavam se sjetiti. Ona misao… Što je bilo ono što me spasilo i podarilo mi ovaj mir što ga sad osjećam? Što je bilo ono što je došapnulo mom gotovo izgubljenom razumu da se držim i ne predam?

Bljesak. Spoznanje. ON… I ponovno zaplačem, ali nisu to bile suze. Bile su to radost i ljubav, one su potekle iz mene. Za Njega, za ISUSA. On je moje svjetlo koje me dovelo tu. Sjećam se sada svega i vidim kako mi je u onom kovitlacu On pružio svoju ruku. On me uhvatio da ne padnem i svojim poljupcem obrisao moj mrak. On je šapnuo samo dvije riječi, dvije riječi koje su zvučale kao najljepša melodija mom izmorenom uhu, dvije riječi: ″Tu sam.″ I osjećam Ga i sad. Njegove ruke oko mojih ramena. Da, zaista je tu. Ne vidim Ga, ali cijelo mi moje biće kaže da je oko mene, u meni… I uvijek je bio. Kako sam samo mogla zaboraviti Ga? Kako sam mogla dopustiti tami da mi zamuti oči? Gorko kajanje oblije moju dušu. Stid što sam Ga bila izgubila. Podignem ruke da u njima sakrijem svoje grješno lice, ali osjetim nešto drugo… Njegova ruka podiže moju glavu, moje lice, i ja Ga vidim u svoj Njegovoj ljepoti i slavi, a On… On mi se samo smiješi i gleda me prekrasnim očima punim ljubavi koju nitko nikada osim Njega nije i ne će osjetiti. Kaže mi da se ne sramim, da se ne prepustim ni grijesima ni kajanju… jer On mi je oprostio… jer On me voli… i ne da me nikome.

″Uistinu, oprošteno ti je. Zapamti… Ja sam tvoje svjetlo koje nijedan mrak ne će ugasiti. Ako u tebi ugasne život, ja ću ti podariti svoj…″

 Daniela Todorić, Frama Imotski