Hvala Ti…

kategorija:  | objavljeno u: 

 

Hodajući zelenom livadom prepunom cvijeća, pod ogledalom plavoga neba, ostadoh iznenađena novom težinom stvorenom niotkuda. Krajolik se promijenio, promjenismo se i mi. Meku travu ispod nogu zamijenilo je veliko kamenje. Kamenje neke čudne boje.

Više me nije okruživala vedrina. Postadoh svjesna trnja koje me okruživalo. Trnja koje se gomila u nekom poznatom mi obliku. Kao da je sve loše što sam učinila postalo trnje. Oh, zar ih ima toliko, tako su mi poznati. Sama ne mogu. Ostati ovdje ne mogu. Moram ići dalje. Želim ići naprijed jer vidim, osjećam da se nešto nalazi poslije ovog brda nagomilanog kamenjem.

Zbunjena sam, ne osjećam se dobro, no kao da se nakon svakog koraka moja bol smanjuje unatoč tome što mi se nove rane stvaraju. Tjera me naprijed nešto, moram ići, napredovati jer osjećam da u moru boli svakim novim korakom u meni raste nešto što mi daje mir, neopisiv i divan. Kao da me netko cijelo vrijeme drži za ruku… Gledam i bližim se vrhu. Osjećaj mira u meni raste. Želim požuriti, moram. Ne mogu više, još malo pa sam došla. Samo da bol prestane.

Izbijam na mjesto koje me promatra. Bojim se dignuti pogled. No moram, daje mi snagu. Promatram kako iz zemlje viri početak tamnog, grubog drveta. Polako se uspinje i proteže visoko. Želim dalje gledati jer me jača… Ugledah stopala, izranjena i čavao velik, težak kako daje pečat boli i teretu koji su noge morale izdržati. Noge na kojima ne vidim mjesto koje rana ne ukrašava.

Usudih se dignuti glavu još. Ugledah čovjeka, tako divnog, punog ljubavi. Ugledah Ga kako širi ruke što više može, da svojom mukom zagrli svijet, da zagrli mene i tebe. To je moj Kralj pomislih. Trnje mu glavu krasi. Uočih još dva čavla što ruke mu drže, no ne spriječava ih da se rašire još više. Samo kako bi me zagrlio.

Gledajući u tu muku, strašnu, veliku, moja bol nestade. Osjećam Ljubav. Prepoznah! Prepoznah taj osjećaj koji me pratio putem. Koji je tinjao u meni. Izvor mu je gore na Križu. Oh kad bih samo… Nedostojna sam i pomisliti. Kad bih samo mogla, kad bih smjela uskočiti mu u zagrljaj! Želim to, zaista… Vraćam se u bjelinu. Osjećam se divno. Uspavana u Rukama koje još trag muke imaju, tako meke, čiste. Naslonih glavu na rame tog velikog Čovjeka i odvratih na Njegov šapat pun miline. Kriste, hvala Ti. Hvala Ti što si sa mnom. Hvala Ti što me nosiš. Hvala Ti što me voliš. Kriste, hvala Ti što postojiš!

Tena Prskalo, Frama Karlovac



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*