s. Rita

Svijet u očima male sestre

Čovječe, ne ljuti se!

kategorija:  | objavljeno u: 

Djeca, mladi kao i odrasli, svi se vole igrati. Malo tko ne želi sudjelovati u nekoj društvenoj igri. Ne znam koliko smo pri tome zapravo svjesni kako kroz igru otkrivamo karakterne osobine ne samo svojih suigrača nego i samih sebe. Kroz igru pokazujemo svoju strpljivost – nestrpljivost, simpatiju – antipatiju. Otkrivamo našu naklonost prema istini ili možda prema laži. Razotkrivamo svoju sklonost za poštivanje pravila ili za kršenje pravila. Mnogi se od nas jako naljute kada izgube. Bijes i ljutnja zavladaju njihovim srcem. Čini mi se kako nam upravo igra „Čovječe, ne ljuti se“ pruža istinsku priliku to otkriti.

Kada sam razmišljala o korizmi, svetom vremenu u kojem se nalazimo, u jednom trenutku nametnula mi se slika ove igre. Pritom mi se učinilo kako bi se ova igra zapravo mogla usporediti na neki način sa našim hodom kroz život, posebno sa hodom u ove korizmene dane.

 

„Čovječe, ne ljuti se“ je igra koju se nikada zapravo ne može igrati sam. To je društvena igra za najmanje dva igrača. Tako i u životu koji je igra (kako to pjeva Toše Proeski, a ja se slažem), ali ne igra bez granica (kako to opet pjeva Toše,, ali ovaj put se ne slažem) ne može se ići sam. Na tom hodu potrebni su nam drugi: roditelji, braća, sestre, prijatelji. Uključivanjem pojedinog čunjića uvjetuje KOCKA označena s točkama (do šest točka). Naše uključivanje u život „uvjetuje“ odluka ljubavi, odluka našeg Stvoritelja koji je u jednom trenutku glasno izgovorio: „Neka bude Rita! I bi Rita.“ Kada krenemo s igrom možemo ići naprijed, možemo jedno vrijeme stajati na mjestu, ali možemo se i vratiti unatrag. Ipak, cilj nam je doći do polja označenih našom bojom. Tako i u životu, po vlastitom izboru, možemo prigrliti život i radosno ga živjeti i hrabro kročiti naprijed ili možemo ispunjeni strahom stajati ukočeno na jednom mjestu. Vrijeme u kojem smo nekako najosjetljiviji je vrijeme odluka činiti nešto što nam baš i ne ide ili odreći se nečega što nam je posebno drago. Meni npr. kada želim postiti događa se kako sam upravo tada najviše gladna. Ili npr. kada se želim nečega odreći bar na neko vrijeme (kompjutera, interneta, mobitela, kave, slatkiša) upravo tada, po nekom čudu, to mi je najpotrebnije. I tada, ako ustrajem u odricanju (a teško mi bude), postajem tako razdražljiva i kao plodno tlo da iznikne sjeme ljutnje. I travčica ljutnje iznikne za svaku stvarčicu: nečiji povišeni ton ili krivi ton, na krivo mjesto ostavljene stvari, neka šala, nečija najobičnija priča ili možda pozdrav ili pak uskraćeni odgovor na pozdrav, nepravda neka učinjena mi po mojoj prosudbi… sve to izaziva ljutnju. Osjetim se tada kao čunjić koji sruše i vrate na početak baš kao i u igri „Čovječe, ne ljuti se“. Jednom sam pročitala podatak da s minutom svoje ljutnje potrošimo šezdeset sekundi svojega sretnog života. Kada bi zbrojiti mogli sve minute provedene u ljutnji zasigurno bismo došli do zastrašujućeg broja kojim samo sami sebi uskratili sekunde sretnog života. Nije moguće ne ljutiti se. Također i Isus se ljutio kako nam svjedoče Evanđelisti. I Franjo se zasigurno ljutio. Ipak, moguće je smanjiti intenzitet svoje ljutnje i količinu minuta te iste ljutnje. Sve do trenutka kada će biti svedena na minimum. Molimo stoga brata našega sv. Franju da nam udijeli milost biti blagi i da možemo nadvladavati svaku srdžbu i ljutnju koju nam život donosi. I da naravno da ne zaboravim: zaigrajte ponekad igru „Čovječe, ne ljuti se“!

Komentari

6 komentara na temu: Čovječe, ne ljuti se!

  1. silvana kaže:

    Nikada nisam tako gledala na igre…uspoređivajući ih sa životom…ali ova usporedba mi se jako sviđa…navela me na razmišljanje o puno stvari…svaka vaša kolumna potakne me na razmišljanje…svaka čast… 🙂

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  2. Mato kaže:

    Svidja mi se tvoj tekst, a očito i mnogima drugima. Drago mi je da nalaziš inspiraciju u jednostavnim životnim situacijama, što može biti od igre do svih drugih međuljudskih odnosa. Zapravo nema kontakta, posrednog ili neposrednog, a da čovjek ne pokazuje svoju narav, svoje lice. Sad, druga je stvar koiliko će to lice biti “maska” – a od te riječi i dolazi naziv za personu tj., osobu. Još od antike, kad je i nastao taj pojam u kazalištima, svi mi idemo s maskom kako u javnost tako i doma, u obitelji ili samostanu, u vojsci ili humanitarnim udrugama. Koliko tu masku skidamo i pred ogledalom, takodjer je pitanje, koje si svakog jutra trebamo svi postavljati. A igra je, slažem se posebno “čovječe ne ljuti se” zahvalna prilika da upoznajemo druge…i sebe. Prijateljski pozdrav!

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  3. Filip kaže:

    supotpisujem Ivaninu izjavu 😉

    BVB

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  4. s.Rita kaže:

    :)hvala 🙂

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  5. Ivana Vinac kaže:

    Svaka čast na kolumni 🙂 Svaka je sve bolja i polja, ali posebnija i posebnija 🙂

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*