Ususret uskrslom Kristu – 3. korizmena nedjelja

kategorija:  | objavljeno u: 

Evanđelje Iv 2, 13-25

Ovom današnjem evanđeoskom odlomku možemo dati različite naslove: Isus čisti Hram ili Isus naviješta svoju muku i uskrsnuće ili Isusov navještaj novog Hrama, novog načina bogoštovlja. Ovim svojim nabrajanjem mogućih naslova današnjeg odlomka evanđelja, nisam iscrpio sve teme koje nam ono otvara, kao što je jednim kratkim razmišljanjem nemoguće proniknuti u svu istinu jednog tako kompleksnog, porukama i značenjima nabijenog, teksta. Nad Božjom riječju naprosto treba meditirati, i vjerujem da će svakome progovoriti upravo ono što mu je za taj trenutak najpotrebnije.

Ovo je prva Pasha Isusovog javnog djelovanja, kako je njegovo poslanje prikazao evanđelist Ivan. O ovoj prvoj Pashi Isus će očistiti Hram, o drugoj će nahraniti mnoštvo ljudi u nenastanjenom kraju s malo kruha i riba. O trećoj Pashi slavit će s učenicima oproštajnu večeru kao gozbu ljubavi, na kojoj će ostaviti sebe, svoje tijelo, za hranu do konca svijeta, hranu koja daje život i to život u punini, život vječni. Ivan više od ostalih evanđelista ističe židovske blagdane u Isusovom misteriju. Time pokazuje da s Isusom nastupa novo doba spasenjskih događaja, a time i novi blagdani. Evanđelist Ivan postavio je događaj Isusovog očišćenja Hrama na početak svojega evanđelja s posebnom nakanom. On naime želi svakoga vjernika pozvati na unutarnje očišćenje, što je uvjet da možemo vidjeti i prihvatiti Spasitelja.

U evanđeljima obično susrećemo Isusa koji poučava, ozdravlja, naviješta radosnu vijest spasenja, rješava sve vrste ljudskih nevolja… Danas vidimo Isusa ljutitog, i to ne ljutitog kao što smo to često mi ljudi ljuti, već ljutitog jer ga izjeda revnost za Dom Božji. Slično treba gledati i razumijeti Isusove prijekore izgovorene farizejima u sedmerostrukom «Jao vama…». Isusa je u duši izjedalo kada je vidio ono što se događalo pred njegovim očima. Jeruzalemski hram bio je “pojam” za Židove. S nijednim događajem, s nijednim krajem nije bilo povezano toliko očekivanja, ponosa, žrtava i prinosa, nadanja i molitava kao s hramom. Bog si je sam izabrao to mjesto: “Ovo mi je počivalište vječno, boravit će ovdje jer tako poželjeh” (Ps 132, 14), govori Bog preko psalmiste.

Hram je bio za Židove narodna i vjerska svetinja, mjesto prebivališta Boga među ljudima. “Mjesto na kojem stojiš, sveto je tlo”, progovara Bog iz gorućeg grma Mojsiju. Mjesto na kojem stojiš dok si u crkvi sveto je tlo koje je posvećeno Božjom prisutnošću. Tomu primjereno moralo bi biti naše ponašanje u tom prostoru, morala bi biti i naša skrb za Svetište, za tu zgradu koja je doduše načinjena ljudskim rukama, ali je sveta zbog prisutnosti Svetoga u njoj. Zato je potrebna skrb da naši bogoslužni prostori ne budu odlagališta, mjesta krame, u kojima je toliko toga što u taj prostor ne spada, što jednostavnim riječima zovemo kič.

Nadalje, od kuće Božje ne smijemo praviti kuću trgovačku, tržnicu svojih interesa i želja. Svetište nije mjesto za reklame, političke govore, kao ni mjesto za obračune s drugima ili onima koji drugačije misle. Crkva jest, mora biti i ostati kuća molitve, pjesme, hvale i slave Boga, povlašteno mjesto slavljenja sakramenata. Ukratko, kuća milosti i sabranosti u Duhu Svetomu. Revnost za Dom Božji koja izjeda Isusa, poziva sve nas koji vjerujemo u njega, da smo dužni brinuti za ljepotu svetišta. Čovjek, koji živi u sivilu svakodnevice i te kako je potreban mjesta u kojem će se osjećati ugodno, u kojem ga neće zagušivati buka i vreva koje je danas postala sveprisutna.

Današnje evanđelje ima i svoje dublje, duhovno značenje. Apostol Pavao nam progovara: “Zar ne znate, vaše tijelo hram je Duha Svetoga?” Svaki između nas živi je hram. Na poseban način po sakramentima postajemo hram Svetoga Duha. Svaki od nas postao je hram, prostor žive Božje prisutnosti. I nitko nema pravo svoju dušu pretvarati u tržnicu, trgovati s Bogom. Nitko ne može biti kršćanin samo onda kada mu tako odgovara i samo dotle dok mu to odgovara. Ne možemo biti kršćani samo onda kad želimo primiti neki sakrament. Kršćanstvo nije samo privatna stvar pojedinca (kršćanina).

Pavao jasno govori o Crkvi kao mističnom tijelu Kristovom, u koje je svatko ugrađen kao organ u cjelinu organizma. Niti jedan organ u organizmu nije nevažan i svaki pojedini organ utječe na cjelinu organizma. Zato, ako si kršten, time si postao kršćanin sa svim pravima, ali i obavezama za cijelu Crkvu, a ne samo za sebe. U tom smislu i sakramenti Crkve nisu privatna stvar svećenika koji ih podjeljuje, već to čini u ime Crkve, snagom milosti po sakramentu Svetoga Reda.

U evanđeljima vidimo Isusa ljutitog samo u dva slučaja. Prvi je farizejski mentalitet, a drugo je kada se trguje sa svetinjama. Nemojmo najveće svetinje Katoličke Crkve, sakramente, shvaćati i primati na trgovački način. Nemojte ni od nas svećenika tražiti da vam ih podjeljujemo na takav trgovački, poganski, magijski način. To se naprosto gadi onome koji nam je te svetinje povjerio, a to je Krist. Evo nekoliko primjera koji to potvrđuju. Muškarac i žena traže krštenje za svoje dijete. Dijete zbog svoje dobi taj sakrament ne može svjesno primiti, ali ga prima na vjeru roditelja. Istovremeno ti roditelji ne žele primiti sakrament kršćanske ženidbe iako bi to mogli jer nemaju nikakve zapreke za njegovo primanje, ali njima sakrament ženidbe ništa ne znači.

Ili na primjer, roditelji koji traže od svoje djece da redovito idu nedjelom na misu jer se pripremaju za prvu Pričest ili Krizmu, dok sami nisu prekoračili prag crkve od svojega vjenčanja ili djetetova krštenja. Traženje vjenčanja zato jer je cura ostala trudna, traženje crkvenog sprovoda, (sprovod doduše nije sakrament) za osobe koje su otvoreno govorile i djelovale protiv vjere u Boga, protiv Crkve, ili osobe koja je odbijala primiti sakramente… Takvih i sličnih primjera ima na pretek. To je trgovina svetinjama, to je trgovački mentalitet protiv kojeg se Isus bori, koji se Isusu naprosto gadi.

Isus govori da će se pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini jer Otac upravo takve klanjaoce želi (Iv 4,23). Time Isus želi prekinuti s trgovačkim mentalitetom u životu vjernika. U njemu se oblikuje novi hram, a to je on sam, Isus Krist. Po njemu se Božja ljubav prigiba i dolazi u susret ljudima. On koji je iz muke preko križa prispio k slavi uskrsnuća, živi je prostor Duha i Istine u kojem se ostvaruje pravo bogoslužje. Tako je Isusovo očišćenje Hrama znak skorašnjeg razorenja hrama Isusovog tijela i obećanje novoga hrama: obećanje kraljevstva ljubavi i mira, spasenja po Isusu Kristu. Zato se moramo svaki dan dobrim djelima, molitvom, odricanjem i pokorom ugrađivati u sveti hram Božji koji je Isus Krist. To je naša zadaća. Svi smo mi graditelji, zato svatko neka promisli kako i što gradi.

 fra Josip Šoštarić



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*