Luka Tripalo

Pogled unutra

“Misna” motivacija

kategorija:  | objavljeno u: 

Ako nešto u modernom svijetu ne podnosim, to je svakako pozitivna psihologija. Ne postoji ništa što u isto vrijeme tako jasno pokazuje nemoć današnjeg ateističkog vremena i ljudsku prazninu kao što su naslovi „60 stvari koje će vam život učiniti sretnim“ i „Kako prepoznati da ste nesretni“, „Put vrhunskog muškarca“ i „Ljubav nije dovoljna – kako zaraditi i pametno potrošiti novac“ (priručnik za žene). Ima naravno i onih još boljih, recimo, od „Nanovo se stvoriti“ do „Vaše kompetentno dijete“. Gledajući samo ove naslove, možemo zapravo nazrijeti modernog čovjeka koji se na sve načine pokušava izboriti za vlastiti život. Žalostan, ali predvidiv kraj priče započete jednom kad je čovječanstvo odlučilo da će odgovore, motivaciju, smisao svega pronaći ovdje, točnije – u sebi. Začudno je samo kako  su prije obitelji funkcionirale bez pozitivno-psihološke biblioteke za svakog člana, kako nam nisu bili potrebni priručnici za sreću, tisuće sveznajućih kako za kojima sežemo kad lađe potonu. Nije ovo samo kritika nekog tamo čovječanstva, izgubljenih pojedinaca – svima su nam se dogodili (i još nas čekaju) oni trenuci u životu u kojima čovjek ne osjeti oslonac, u kojima ne zna ni gdje bi počeo tražiti. To je – barem je tako vidim – tegoba života, onaj spleen o kojemu se toliko pisalo i zbog kojega su si toliki presudili, osjećaj bespomoćne praznine. Pa i na framaškim susretima često govorimo o samopouzdanju, o motivaciji, zaboravljajući jednu bitnu stvar: gdje jedan kršćanin može pronaći motivaciju koju neće iscrpiti brzo poput „priručnika“ za „slobodu“ i „sreću“? U svetoj misi.

Roditelji su me od malena redovito vodili u crkvu, ali mi je mnogo vremena trebalo da shvatim o čemu se zapravo radi i što je to tako posebno da one jedva pokretne bake dolaze svaki dan onamo i da, uostalom, meni roditelji ne daju nedjeljom spavati do podne. Priznajem, puno sam se puta dosađivao, gledao sam na to kao jednu dužnost koja, hajde, nije neizdrživa: dolazio bih čuti nešto pametno, sresti neke ljude, pjevati ili ministrirati. I bilo mi je sve tako ravno dok nisam shvatio da nedjeljom ne idem nekamo, nego nekome.

Ne tako davno preminuo mi je djed pa je moja obitelj provela dane oko sahrane kod bake. Kad bi tih dana iz njenog stana uvečer otišli svi rođaci, ostajao sam bez društva, no nisam se previše dosađivao. Inače proždirem knjige, pa sam krenuo s pregledavanjem polica. Bile su prepune oronulih i polijepljenih knjiga – od nabožnog štiva 19. stoljeća u prvom izdanju pa sve do moderne poezije. Baka mi je sljedećeg dana s radošću rekla da smijem ponijeti što god hoću: „Didi (tako smo ga zvali) bi bilo drago.“ Bez mog znanja, priložila je svim tim knjigama jednu knjižicu oblijepljenu izolir trakom; bio je to djedov molitvenik koji je kao ministrant dobio od svog župnika. Bio sam pomalo razočaran kad sam vidio da je dio s molitvama istrgnut, ali sam u njemu pronašao nešto nevjerojatne vrijednosti. Kako je tiskan 1945., još prije Drugog vatikanskog koncila i mise na narodnom jeziku, u njemu je bio kompletan red mise s objašnjenjima i nečim još vrjednijim – s kratkim molitvama za svaki dio! Makar ni sve one bake koje vidite u crkvama ni moja baka moj djed nisu razumjeli što je svećenik pod misom govorio, razumjeli su što se događa, vjerovali su da misa nije neko mjesto kamo dolaze, nego zbiljski susret koji traži potpuno sudjelovanje.

No, gdje mene to ostavlja? Pa, kad sam započeo u duhu pozitivne psihologije, zašto tako i ne završiti? Dakle, tri načina kako da prestanete ići na misu i počnete je živjeti!

1)      Ispit savjesti. Jedna od neizmjernih blagodati mise oprost je svih malih grijeha. Bog zna što nam prašta – a mi? U onom kratkom vremenu između „pokajmo se“ i „ispovijedam se“ rijetko tko može se sjetiti ijednog grijeha. Dovoljno je doći u crkvu samo nešto ranije prije nego što počne misa i prisjetiti se grijeha koje smo taj dan učinili. Ništa ne izgrađuje odnose kao iskrenost, a s Bogom možemo biti samo iskreni. Inače uopće nismo s njim.

2)      Nakana. Ne postoji čovjek koji je lišen rastresenosti na misi – čak ni svećenik. Još jedno misno „čudo“ jesu nakane, što misu možemo prikazati za nešto, i za tu nakanu Boga moliti u svakom dijelu mise, prisjećati se da nismo tu samo radi sebe. To ne može riješiti rastresenost, ali rješava onaj veći problem – ravnodušnost prema misi, prema Bogu.

3)      Zahvala. S misom zapravo tek započinje susret s Bogom, životvorniji od svake druge molitve. Veličina mise upravo je u tome što Bog svaki put obnavlja svoju žrtvu, i to tjelesno, želeći se sjediniti s nama, biti s nama. Ta zahvala zapravo je razgovor s Bogom koji je sada i tjelesno prisutan: u nju ulazi sve što ulazi u razgovor dvoje dobrih prijatelja, bile to nevolje ili nade, želje ili pitanja. Zato je naša katolička misa vrjednija i od kakvog drugog kršćanskog okupljanja: Bog nastavlja biti u nama i kad se raziđemo.

Biti motiviran misom zapravo znači živjeti je, ne dati da ona traje jedan sat jednog dana u tjednu, nego da se tada samo obnavlja. Smisao mise je baš to: ne pružiti nam neku prolaznu motivaciju, nego pružiti nam trajnu svrhu. Lijepo je primijetio jedan pjesnik:

Jer ja ljubim Boga, sve je priča pusta

Ako mi ga uvijek nisu puna usta.

Komentari

4 komentara na temu: “Misna” motivacija

  1. manimaslina kaže:

    Luka, stvarno mi se sviđa kako si to napisao.
    Sada si i meni još više posvijestio bit sv. Mise.
    Potaknuo si me na razmišljanje i hvala ti na tome.
    Samo tako nastavi

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  2. framaš25 kaže:

    o misi bi opčenito trebalo biti više riječi, vjerujem da kad bi se mi potrudili shvatiti ono što se sve događa na misi mislim da bi svi mi išli na nju puno češće jer bi nam to bila potreba, pošto bi na njoj doživljavali puninu koju pruža, a ne tek puka navika ili “obveza” 3. Božje zapovijedi

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  3. Filip kaže:

    Luka odličan komentar…posebno mi je zanimljivo što je ubje kolumne riječ o nađenom vjerskom tekstu (bilo na podu bilo kod didove biblioteke)…

    …jako poticajno…

    btw. ovo je jedan od primjera kako motivirati za svetu Misu- i time prijedlog da se to uvrsti u vašu mjesnu formaciju (inicijat9…ubirati ćemo velike plodove… u misi je Isus i kao takav dolazi svakome od nas, dolazi u nas i tako postaje naš Suputnik i Supatnik, kao i Njegova Majka Marija

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  4. super tekst 😀 ali moram naznačit: ono što se zove pozitivna psihologija ide puno dublje od ovog naznačenog u početku teksta.Ovo bi mogli nazvat pop-pozitivna psihologija…

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*