Oprost

kategorija:  | objavljeno u: 

Korizma, vrijeme obraćenja, pokore i posta, vrijeme kada svoje oči upiremo prema Gospodinu, pravo vrijeme za zbližavanje te nadogradnju ili samu izgradnju odnosa s Bogom, ali i s bližnjima.  No, koga mi smatramo svojim „bližnjim“? Može li se osoba koja nas je povrijedila, koja nam je učinila toliko toga nažao nazivati našim bližnjim? Čime je to uopće zaslužila? Isus nam poručuje da svoje bližnje ljubimo kao same sebe, ali znamo da to nije lako. Nije lako prijeći preko nekih stvari u životu,  samo jedan krivi postupak ili jedna teška riječ može dovesti do raskola braka, prijateljstva ili obitelji.  Jedan krivi postupak i stvara se nepremostivi jaz.

Naš životni put nije lagan, cijeli život na plećima nosimo svoj križ nekad manje, a nekad više težak. Naši bližnji kao da svojim postupcima na naša pleća stavljaju i dodatan teret uopće ne razmišljajući o tome hoćemo li se mi sami srušiti pod njime. Nevjere, laži, prevare, lako osuđivane, teško opraštane. Ovo malo preostalog korizmenog vremena iskoristimo na pravi način, udijelimo oproste svojim bližnjima, ne samo onima za koje smatramo da to zaslužuju već i onima koji svojim postupcima to i nisu zavrijedili, čak i svojim najljućim neprijateljima. I sami smo grešni, to je svojstveno svim ljudima, al’ kao da smo to smetnuli s uma. Svakodnevno se stavljamo u ulogu sudca drugim ljudima zaboravljajući da će i nama jednog dana biti suđeno, zaboravljamo kako je biti osuđenik koji žudi za oprostom.  Kao što i u evanđelju kaže: Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.” (Mt 7, 1–2) 

Zar tako lako zaboravljamo da je Krist bio raspet na križu za nas, za otkupljenje naših grijeha? Od Boga se usuđujemo tražiti oprost, a da sami nismo spremni opraštati. Svakodnevno molimo „Oče naš otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim“. Neka to ne bude suhoparno izgovaranje riječi, razmislimo što molimo Gospodina. Ovim riječima sami dajemo do znanja da želimo da nam bude suđeno kao što smo mi sudili i opraštano kao što smo kroz život mi drugima opraštali. Ako ne znamo opraštati, ne možemo očekivati ni oprost od Boga.

Bog nam je dao milost oprosta jaču od sveg zla na ovome svijetu, ne postoji djelo koje se ne može oprostiti. Uostalom, naša kršćanska dužnost je praštati. Ugledajmo se na velikog i svetog čovjeka, papu Ivana Pavla II. koji je oprostio čovjeku koji ga je pokušao ubiti te smognimo snage oprostiti kako bi i nama bilo oprošteno.

Ivana Kisić, Frama Drniš



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*