Luka Tripalo

Pogled unutra

Framaški potenciometar

kategorija:  | objavljeno u: 

Jednu od onih razočaravajućih činjenica svakodnevnog života, nažalost, susrećem skoro svaki dan. To je da ljudi koji slušaju najlošiju glazbu uvijek imaju najjače zvučnike. Znate ono, šetate kroz grad, divno je proljetno popodne i samo odjednom pored vas prolazi neki stari golf kojemu otprilike u istoj mjeri tutnji motor i neka teška cajka. To je prava svemirska, sveopća nepravda, rekao bih, nešto poput prvog Newtonovog zakona. Zapravo, krivo sam postavio taj zakon: ljudi koji slušaju najlošiju glazbu uvijek je najglasnije slušaju. To ne znači, naravno, da ne postoje ljudi s glasnijim zvučnicima, nego da ih jednostavno ne koriste.

Oduvijek me zanimalo zašto je tako zabavno imati glazbu pojačanu do daske u automobilu. Vjerujem da to uopće nema veze s glazbom. Ima nešto u tome, koliko god to primitivno bilo: ljudi se odmah osvrnu! Svi ostali prolaze bez ikakvih razlika, jednoliko, nijemo, reklo bi se da ni nemaju zvučnike u automobilu. Oni slučajnom promatraču uopće neće privući pažnju. A vozač golfa iz naše priče, makar pokupio nadimke „seljačina“ i tomu slično, ipak je ostao primijećen.

Mi smo uvelike krivi za ovu svemirsku nepravdu. Ne govorim, naravno, o ljudima koji slušaju preglasnu glazbu. Oni nas uopće ne trebaju zabrinjavati. Ono što nas treba zabrinuti jest šutnja kojom prihvaćamo sve to, to jest, šutnja kojom odgovaramo na to. Šutnja kojom ćemo odgovoriti na svaku provokaciju, koja ne samo da postaje našim odgovorom nego i našim izričajem, našom deklaracijom. I tu se više uopće ne radi o glazbi, o dobrom ili lošem ukusu. Zbog naše šutnje, naše se postojanje ne primijeti. I koliko god se mi tješili onim: „Djela, ne riječi!“, najčešće nemamo takvih djela kojima bismo zakrpali rupe nastale u trenucima naše šutnje. Naša šutnja tako postaje prazan prostor koji će brzo ispuniti tuđa nezaustavljiva buka.

Moja baka, ne ona spomenuta u prethodnoj priči, od mladosti je počela gubiti sluh. Inače je to veoma fascinantna žena: ne dopušta nam da je zovemo baka nego baba (jer „šta vi meni, staroj babi, imate govorit’ baka“), na nogama je od ranog jutra, uvijek s krunicom u ruci i s takvom djetinjom, jednostavnom vjerom u srcu da se često u susretu s njom posramim svih onih intelektualnih i emocionalnih konstrukcija kojima pokušavam ograditi vjeru. Ona je završila samo četiri razreda osnovne škole, ali ju je životna škola naučila više nego što će itko od nas moći upiti u svom obrazovanju – predati sve u Božje ruke.

Sa starošću je njezin sluh postajao sve lošiji, ali se, dok je djed bio živ, trudila sve čuti, nastojala je što pažljivije slušati. Kad je nakon njegove smrti ostala sama, više nije bilo toliko razloga truditi se slušati: sve serije koje gleda imaju napisane titlove, a na njezinom katu ionako nitko ne živi osim nje pa vijesti može pojačati do maksimuma. Ipak, kako je veoma pobožna žena, misa joj je najveća radost u danu, pogotovo nedjeljom. Zvuči logično, ali to je jedan od rijetkih dana kad je baba sigurna da će čuti misu. Najčešće to ide ovako: ujutro ode na misu, sjedi u prvom redu, pričesti se – tad dolazi prisustvovati misi, ali ništa ne čuje. Onda žurno odlazi kući, pali televiziju i do daske pojača prijenos mise da može čuti čitanja, Evanđelje, propovijed: i tada ponovno odgovora na sve one zazive koje u crkvi nije mogla čuti. Ona je bez posebnog školovanja shvatila najvažnije vrednote euharistije.

Jednom je tako bila kod nas u gostima, baš kad joj je na župu došao novi kapelan. „Da znate samo kako je dobar naš novi svećenik!“ Svi smo iščekivali nastavak. „Zašto, baba?“ -„Ma zlato – zato što je jako glasan! Sve ga mogu čuti!“ Nasmijali smo se babinom mjerilu za dobrog svećenika, ali je u njemu bilo mnogo istine.

Slično je sa svima nama. Svatko od nas ima potenciometar za različite stvari u životu, odvrnut na različitu razinu. To je zapravo spremnost da javno sasvim jasno pokažemo što jesmo u različitim aspektima svoga života. Što je on više odvrnut, to ljudi jasnije „čuju“ jedan dio našeg života.  Iz nekog čudnog i banalnog razloga upravo je naš framaški potenciometar najčešće na nuli, kao da se bojimo pokazati što to znači da smo framaši, kao da se bojimo učiniti i reći dobro, a da to drugi vide. I to pravdamo poniznošću. Istina, Isus je rekao da pravednosti ne trebamo činiti da nas ljudi vide, ali to znači da nam to ne treba biti cilj. Ponekad je neizbježno (dapače, potrebno) da naša dobra djela ljudi vide, što ne znači da ne trebamo činiti dobro ili da ono ne vrijedi.

A što to znači za jednog framaša imati odvrnut framaški potenciometar? To znači da svakog dana moramo biti glasni framaši! Ne moramo ići po ulicama i derati se „Ja sam framaš“, ne moramo čak ni nositi majice na kojima piše „Frama“ ili taue. Naše je franjevaštvo duševna, ne vanjska sličnost sa svetim Franjom. Biti glasan framaš znači svjedočiti svoje kršćanstvo u svakodnevnim, malim stvarima – prekrižiti se prije jela, spomenuti molitvu kao svoju svakodnevnu aktivnost, usprotiviti se ogovaranju i vrijeđanju onoga što je sveto, biti strpljiv i otvoren s ljudima koji traže pomoć, podržavati svoju braću, ponuditi se za poslove i dužnosti koje ne moramo činiti, pomoći bez da nas se pita, moliti za druge, iskreno dijeliti i radost i neugodna iskustva s drugima, prihvaćati neuspjehe jednako kao i uspjehe, govoriti o Isusu Kristu kao smislu svog života i živjeti za to. To je naša opozicija tišini kojom se ništa ne postiže. Dok god nismo tako glasni, nemamo što prigovoriti onima koji proizvode mnogo buke. Nemamo im ni kako prigovoriti. Dok god nismo tako glasni, ljudi oko nas nemaju što dobro čuti, koliko god dobro slušali. Ali, ako smo tako glasni, ne moramo uopće biti očiti, nametljivi ili rječiti. Kao što je jednom netko rekao, nije rječit tko ima puno riječi, nego čija riječ ječi.

Komentari

6 komentara na temu: Framaški potenciometar

  1. Giuseppe kaže:

    Svaka ti čast Luka na ovom teksu… Djelimo isto mišljenje…. 🙂 Btb +
    Mid

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  2. Dubravka kaže:

    Odlično!!! Baš super napisano. 🙂

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  3. file kaže:

    Super luka, superrrrrr

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  4. manimaslina kaže:

    Slažem se da bismo mi framaši više trebali odvrnuti taj svoj potenciometar i naš glas bi se trabao čuti, trebamo pokazati da smo mi framaši, a ne se toga sramiti.
    Luka super 🙂

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  5. Hvala! Takve su nam riječi svima dane 🙂

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  6. Antonija kaže:

    Jako lijepo… 🙂
    ..riječ koja ječi… – like it!!
    Luka, svako ti dobro! Neka se Bog proslavi po tvojim “ječljivim” riječima!

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*