In Memoriam fra Petar Filić

kategorija:  | objavljeno u: 

Fra Petar Filić, franjevac-svećenik, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba, okrijepljen svetim sakramentima preminuo je nakon duge i teške bolesti u srijedu 9. svibnja 2012. godine u Zagrebu u 49. godini života, 22. redovništva i 15. svećeništva. Sprovodni obred predvodio je u ponedjeljak 14. svibnja 2012. godine u Zagrebu na Mirogoju fra Željko Železnjak, provincijalni ministar. Na sprovodu je bilo više od 80 svećenika te redovnici, redovnice i vjernici. O fra Petru Filiću su na sprovodu govorili fra Zvjezdan Linić i don Mato Palić, župnik župe sv. Nikole iz Janjeva. Misu zadušnicu predvodio je u crkvi sv. Franje u Zagrebu fra Željko Železnjak, provincijalni ministar. Na kraju mise o pokojnom fra Petru govorio je dr. don Petar Palić, generalni vikar Dubrovačke biskupije. Pročitani su i brzojavi sućuti fra Ivana Matića iz Rima, Vijeća franjevačkih zajednica i Franjevačkoga svjetovnog reda i Frame iz BiH te Franjevačkoga svjetovnog reda iz Hrvatske.

 

Petar Filić rodio se 21. kolovoza 1963. godine u Janjevu od oca PaškaimajkeRužer. Rodić. Osim njega rodili su još kćer Rozinu i sinove Josipa, Leopolda i Pavla.U Janjevu je pohađao osnovnu školu, a srednju školu je završio u Lipljanu. U Red manje braće ušao je 23. rujna 1990. godine.Prvezavjetepoložioje 15. rujna 1991. godine. Svečane zavjete dao je 24. rujna 1995. godineuZagrebu.Zasvećenikajezaređen 29. lipnja 1997. godineuZagrebu.

Od 1997. godine bio je na službi u samostanu i crkvi sv. Franje u Zagrebu. Obavljao je sljedeće službe: viceprefekt i duhovnik sjemeništa, ispovjednik časnih sestara, pomoćnik promicatelja pastorala zvanja, duhovnik samostana, nacionalni duhovni asistent Franjevačkoga svjetovnog reda. Bio je član provincijskoga Vijeća za kauze svetaca. Posljednjih godina bio je  voditelj biblioteke ‘Brat Franjo’ i odgovoran za list ‘Brat Franjo’.

 

Godinama je uređivao oglase crkve sv. Franje. Bog mu je dao lijep glas za pjevanje te je time obogaćivao liturgiju u crkvi sv. Franje. Bio je vrstan ispovjednik. Ispovijedao je redovito i duhovno pratio mnoge vjernike. Sudjelovao je u formaciji mlade braće. Bio je više godina urednik ministrantskoga glasnika ‘Framin.’ Za tisak je pripremao biltene ‘Vendelin’ i ‘Benigar’. U biblioteci ‘Brat Franjo’ grafički je priredio za tisak mnoge franjevačke dokumente, priručnike i knjige.

 

Čudesan je bio u svojem življenju. Tako običan, a opet neobičan čovjek, tako nenametljiv, a silno prisutan brat i svećenik. Sudjelovao je u životu svoje franjevačke obitelji na Kaptolu, dijelio brige i probleme zajedno sa svima, otvoren i prisutan u radosnom življenju zajedništva. Vjernici su ga otkrili kao dragog, strpljivog i autoritativnog ispovjednika i duhovnika i rado su ga tražili. Dežurao je u ispovjedaonici ili bio na raspolaganju u sobicama kod porte kao strpljiv slušatelj i pozoran savjetnik. Bio je dobar i volio je čovjeka. Bog mu je darovao jednostavnu vedrinu, imao je ugodan glas, znao je povesti zajednicu u lijepo raspoloženje radosnoga druženja. Volio je pjevati i time bio prisutan među najmlađom braćom kojima je služio.

 

Svakako je posebno poglavlje njegova života bila njegova bolest. Polako je umirao, neprestano je nestajao mučen teškom bolešću, nije bilo iznenada. Bubrezi su mu zatajili. Morao je na dijalizu. Podnio je i mnoge operacije povezane s transplantacijom bubrega te je zbog toga išao i u Bolnicu sestara elizabetinki u Linzu u Austriji. Nakupilo se toliko mučnih dijagnoza.On je jednostavno nestajao izjedan bolestima koje nisu jenjavale. Nikad nećemo moći dovoljno zahvaliti medicinskom osoblju odjela nefrologije i dijalize Kliničke bolnice Dubrava gdje je bio redovit pacijent. Liječnici i medicinsko osoblje tih odjela, kao i mnogi drugi liječnici i medicinske sestre su mu iskazivali silnu ljubav i pažnju prateći njegov život, njegovo zdravstveno stanje i nažalost njegovo umiranje.

 

U bolesti je bio miran, strpljiv, zračio je ljubavlju. Bio je blagoslov i za odjele gdje je boravio, za djelatnike, ali i za bolesnike koji su kraj njega ležali i nadali se. I u situaciji pacijenta on je bio svećenik koji zna blagosloviti, čuti i utješiti. U bolnici su ga nekako doživljavali kao svoga, dio njihova života. Bolest ga je pretvarala u patnika, gotovo slična pravednome Jobu. Nastavljao je živjeti i kad su mu morali odstranjivati dijelove nogu i tijela, kad je bio u kolicima, kad je bio sve više upućen na pomoć drugih u svakodnevnim potrebama. Svjestan svega što se s njim događa, nije se predavao, nego je sebe predao kao hrabru žrtvu do kraja. Prihvaćao je poslušno sve što je medicinski ponuđeno, želio je živjeti aktivno i hrabro do kraja, tražio je i blagoslov i molitvu svoje braće svećenika i  mnogih vjernika da može još poživjeti i raditi. Vjerovao je u Božju ljubav i pored najvećih iskušenja. Dočekao je spremno sestricu smrt kojoj je rado pjevao u Pjesmi stvorova sv. Franje. Otišao je k Ocu. Nama ostaje zahvalnost Bogu da smo imali takvoga brata i prijatelja.

http://www.ofm.hr/index.php/vijesti/item/1440-i-fra-petar-filic



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*