Još malo o radosti ili zašto nikad ne pišem kolumne

kategorija:  | objavljeno u: 

Bok, dragi moji! Dugo se nismo čuli, kako često čujem od vas dok komentirate „Kad si ti zadnji put nešto napisala?“. I priznajem: u pravu ste, i na ovom portalu imam uvjerljivo najmanju količinu napisanih tekstova od svih kolumnista – ne znam ni sama zašto me još trpite. Svjesna sam da kasnim samo neka dva mjeseca i da koristim svaku priliku da se izvučem od slanja nove kolumne uredništvu (oprosti, Ivice). Najtužnije od svega je što nije istina da me fakultet/učenje/*ubaci obavezu po želji* sprječavaju u pisanju, jer  je ovo već treći tekst koji pišem za ovomjesečnu kolumnu (čitaj: četvrti mjesec), i nadam se da ću ga ovaj puta možda poslati na objavu ako skupim hrabrosti.  A plaši me to što mi svaki novi tekst sve više zvuči kao nešto što sama nikad ne bih čitala, nekakav priručnik za neupućene u kojem vam moraliziram o tome što treba i što se mora raditi, umjesto poticaja na razmišljanje ili barem kratkotrajne zabave.  Osim toga što sam cjepidlaka i sve mora biti savršeno da bi smjelo biti objavljeno, imam osjećaj da svi od mene očekujete nešto (jer imam psihičkih problema i strah od nepostojeće publike:), a da ja to nešto ne mogu ispuniti i to nas dovodi u ovu poziciju.

Sad kad sam svoje muke podijelila s vama i bar se malo izjadala, postavlja se pitanje što ja očekujem od vas (osim da ni pod razno ne pročitate ovo do kraja). U tom pitanju je i sama srž problema mog (ne)pisanja, a to je da vas ne želim uvrijediti ili pričati loše stvari, barem ne ovako javno. Tako dolazi do pojave tekstova tipa sad-ću-vam-reći-kako-se-trebate-ponašati. To što se tako suzdržavam reći je, koliko god vas volim i  koliko me veselite, toliko me možete i rastužiti. Prvenstveno kroničnim nedostatkom radosti, koju se možda može definirati i kao pojavu sretnog i ponekad djetinjastog ponašanja uslijed velikog uzbuđenja i unutarnje ispunjenosti. To me posebno pogodilo i došlo do izražaja posljednjih tjedana na „većim“ susretima u Sisku i Rijeci – u Sisku se nismo ni po čemu izdvojili od ostatka pasivne mladeži; bilo je malo pjesme i pjevanja (ako ne računamo Thompsona i Škoru na SHKM-u), malo framaškog „plesanja“ i ostalih grupnih radosti – toliko malo da su nas bakice iz Marijine legije, koje je netko duhovito nazvao legionarima, doslovno uspjele izgurati iz crkve poslije mise na Trsatu, a da nismo uspjeli završiti niti jednu završnu pjesmu – nitko se nije bunio, samo da se što prije dođe na ručak. Ovdje ne optužujem nikog gladnog, jer i sama sam se pokupila s masom bez previše razmišljanja.

Razumijem zašto mnogi stariji framaši ne vole ovakve susrete: uvijek je gužva, ne stigne se razgovarati i družiti s ljudima, programi su većinom pretrpani i sve to s godinama umori čovjeka, pa i framaša; što na kraju daje učinak suprotan željenom – umjesto duhovnog punjenja dobivamo umor i prazninu. Naravno da ne možemo zauvijek biti oduševljeni kao na prvom susretu, no radi drugih bismo trebali nastaviti proizvoditi tu radost, taj tako poznati franjevački duh i tu ne mislim samo na sklonost k finoj hrani ili hrani uopće. Prisjetite se na trenutak priče o pravom i savršenom veselju… Prema Franjinoj priči, tek sasvim odbačeni, sami i u patnji – podnoseći sve u radosti za Krista, možemo doživjeti savršeno veselje. No što ćemo sada, mi u 21. stoljeću koji nismo dovoljno odbačeni, koji ne patimo dovoljno? Znači li to da nikada nećemo biti radosni jer imamo previše? Možda smo preoholi da bismo bili jednostavno radosni. Možda se ne trebamo ni truditi jer ionako ne možemo doseći taj ideal, pomislit ćete i odustati od širenja makar dobrog raspoloženja među braćom. Stvar je u tom da na kraju krajeva svatko ima dovoljan križ i nitko nije potpuno sretan; Franjo možda je imao malo brutalnije metode uveseljavanja – ali takve su mu bile namijenjene, jer ih je mogao podnijeti. Tako nitko od nas ne nosi više no što može ponijeti, a uvijek postoje oni koji mogu podnijeti više. Što nam ovo govori, osim toga da nećemo umrijeti od svojih užasno teških problema?

Unatoč svemu što nam se događa, ne smijemo ostati ravnodušni prema životu, a pogotovo prema ljudima u njemu; zato bismo trebali ostati radosni čak i kad nam se „ne da“ jer je možda baš naša radost potrebna nekom drugom. Također, još jedna divna Franjina misao je da nam đavao ne može ništa kada smo ispunjeni radošću, dok nas lako obuzima kada nam duh klone; a za duh i radost se tada treba moliti. Dakle, jedino što vam na kraju mogu reći je da se radujete jer ste mladi, jer ste živi, jer ste framaši i jer znate da imate što drugi misle da nemaju – bezuvjetnu Kristovu ljubav; u suprotnom dolazi mnogo neželjenih stvari – među ostalima, možete se bojati i mene i moga gnjavljenja ako vas slučajno vidim žalosne bez dobrog razloga!

No ne brinite i ne strahujte od mene, već idući mjesec vas čeka uobičajena kolumna-poduka iz vjeronauka, još malo prigovaranja i dobrih savjeta za uzoran život.

Komentari

7 komentara na temu: Još malo o radosti ili zašto nikad ne pišem kolumne

  1. zara kaže:

    hm, zanimljivo…

    možda sam na pogrešnom tragu, ali…
    onog što nedostaje nije ni pjesma, ni skakutanje na baterije ni išta sličnog!
    ono što ostavlja čovjeka praznim nakon susreta je nedostatak baš tog-SUSRETA!
    pod tim mislim na stvarno susretanje, mislim na (gadna i snažna riječ, ali jedina prigodna…) na svetost kojom ne zračimo.

    sjećam se jednog susreta na ulici sa jednim čovjekom čije srce je zaista htjelo susresti moje, iz ljubavi…i to je jedino što čovjeka ispunja. toga ću se sjećati cijeli život.

    a susretanje po špranci, bez prave molitve i Ljubavi u srcu…malo znači.

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  2. Irena Sučić kaže:

    Slažem se da svatko drukčije izražava radost; Bog nas je takvima i stvorio – da se nadopunjuje ona “tiha” i “glasna” radost. Obje su potrebne, no na Trsatu ova “glasna” nije baš došla do izražaja(osim kada bi Đoni potaknuo, ali sami framaši – bez inicijative). Nisam za framaški ples u crkvi, ali ispred dvorane, u perivoju u naše vrijeme uvijek je bila pjesma, gitara, ples. Vjerujem da bi tako i sada bilo da se ljudi nisu odmah nakon torte razbježali umjesto da smo se ostali družiti. Ipak, vidjeli su se dragi osmjesi i čuo se iskreni smijeh. Vjerujem i nadam se da će Franjina radost uvijek ostati naš posebni dar ovome svijetu.

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  3. framaš25 kaže:

    Ljudski obziri, previše nam je stalo što će drugi misliti da bi pokazali ono što zapravo jesmo i što stvarno želimo…
    Stvarno je istina, u Sisku sam prošao pokraj hrpetine framaša i moram priznati da nisam previše pjesme čuo. Drago mi je da si se ipak ohrabrila staviti ovaj tekst 🙂

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  4. Standardna Inge 🙂 Ali ovaj put imam mali (malo veći) komentar. Mislim da nije baš uvijek letargija problem. Niti opterećenost nekim problemima, iako ima i toga. Ja npr. nikad nisam bila jedna od onih koji predvode koreografije i skakuću kao zeko na baterije okolo 🙂 A sada to pogotovo nisam. Moja je radost na Trsatu iskazana tako što sam se rasplakala pred kraj mise. I vjeruj mi, baš sam bila radosna kao malo dijete- Božje dijete. Radost se iskazuje na razne načine. I mislim (tj. nadam se) da stariji framaši imaju malo mirniju, unutarnju radost koja se dogodi kad “tvoj sv. Franjo” moli, posti i prolazi kroz teške kušnje, za razliku od početka puta gdje skakuće po livadi i propovijeda pticama i ribama. To je po meni neki razvoj koji se sam od sebe događa. Naravno, neki zadrže svoje “baterije” i kasnije, ali kao što rekoh to ovisi o karakteru. Ne treba prevelik naglasak stavljati na te izvanjske manifestacije radosti (zar su ljudi koji na kraju mise ne plešu manje radosni? mislim da to nije tako) Moramo imati obje dimenzije te iste radosti. Za mene je to bogatstvo različitosti koje zajedno tvore zajednicu tj. bratstvo frame gdje smo različiti ali povezani u onom najbitnijem. 🙂

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  5. Ana Vuković kaže:

    Inge odličnoooo…kao i uvijek 😀

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*