Klanjam Ti se smjerno…

kategorija:  | objavljeno u: 

Hej ti!“, začujem glas. Okrenuh se. „Da, ti. Tebe zovem. Baš tebe. Imenom i prezimenom. Znam gdje živiš, tko su ti roditelji, koliko si star, koliko si težio kad si se rodio, znam čega se najviše bojiš… Ma sve znam o tebi.“ Iščekivao sam taj glas čitav život, bdijući samo u strahu da ga slučajno ne prepoznam. „Gospodine, jesi li to Ti?“ , bojažljivo ga upitah. „Naravno da sam ja.“ , blago potvrdi. „A smijem li te pitati što želiš?“  „Želim malo biti s tobom. Ući malo u tvoju nutrinu i tvoju samoću, provesti neko vrijeme s tobom. U šutnji i molitvi.

Uf, zar je baš sada morao doći. Upravo sam odradio standardno pomaganje svojim roditeljima i premoren sam. Oči mi se sklapaju. K tome, treba pročitati i tonu skripti. Sutra mi najdraža prijateljica ima rođendan i moram ustati rano da stignem do grada izabrati joj poklon. A gle, sad mi još počinje i Seinfeld na televiziji. „Ma ne mogu sada. Imam puno posla. Nemam vremena. Dogovorit ćemo se već neki drugi put. Navrati za nekih tjedan dana.“ , odvratim mu ja. Kimnuo je glavom kao da razumije i samo se okrenuo i nestao.

Nije mi se spavalo. Obavio sam sve što sam još trebao i pretpostavljao sam da ću zaspati čim se dotaknem kreveta, ali nije išlo. Koliko ljudi svaku večer moraju razgovarati s Bogom, zapitah se. Koliko njih samo zahvaljuje za dan koji je protekao, koliko ih moli za milost idućega dana, koliko mu predaje svoje brige i tuge… Zavrtjelo mi se u glavi kad sam pokušao zamisliti koliko je to mnoštvo ljudi. Ima li Bog važnijeg posla na nebu nego da to sve sluša? Nema. Jer mi smo Njegov posao. On je tu samo za nas, On nema neku drugu zanimaciju.

Pale su mi na um tada i one riječi: Ja sam te u krilu majčinu satkao i sve kosti tvoje poznajem… ili tako nekako. Čekao si me na vratima moje Šutnje i Sabranosti, tražeći samo malo mojeg vremena. Vremena kojim bih ti mogao zahvaliti za čitavu vječnost koja me očekuje s Tobom. Ja sam te ljubazno otpravio na neka druga vrata. Ali ti si baš lupao na moja, želeći ući baš u ovo moje srce… Želeći tamo neko vrijeme biti samnom, držeći me za ruku i hrabreći me. Kako sam bio tako slijep da sam svjesno odbio pomoć? A evo, baš se osjećam kao da ne mogu više dalje, ni koraka. Kao da mi je život zašao u slijepu ulicu.

Jesi se možda predomislio?“ , začujem glas koji razbije moju tamu. Obuzet neopisivom radošću i zanosom skočim najednom iz kreveta i bacim se na koljena. Cijela moja duša se smijala. Razdragano i sa puno olakšanja. A usnama sam tiho počeo moliti jedino što mi je imalo smisla u tom trenu: KLANJAM TI SE SMJERNO, TAJNI BOŽE NAŠ, ŠTO POD PRILIKAMA TIM SE SAKRIVAŠ, SRCE TI SE MOJE CIJELO PREDAJE, JER DOK PROMATRA TE, SVIJEST MU PRESTAJE.

I razumio je. Kao što uvijek razumije. Ni njemu osmjeh nije silazio s lica. Jer, čovječe, stvarno si dragocjen u Božjim očima. Najmanje što možeš usnama, jest reći: Hvala. Najmanje što možeš srcem, jest pokloniti se. Najmanje što možeš cijelim svojim bićem, jest voljeti Ga i vjerovati Mu. Najmanje što možeš unutar cijelog svojeg dana – jest odvojiti nekoliko minuta za to sve.

Matej Vidaković, Frama Osijek-Tvrđa



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*