Život sv. Benedikta kroz razgovor s časnom Majkom Marijom Marinom

kategorija:  | objavljeno u: 

Povodom blagdana sv. Benedikta, zaštitnika Europe željeli smo o ovome svetom čovjeku progovoriti na drugačiji način. Često puta kada govorimo o svecima pretrpamo se samo informacijama iz njihova života i kao da na kraju niti jednu ne uspijemo prenijeti u vlastiti život. Da ne bi opet bilo tako na sam blagdan sv. Benedikta posjetili smo drevnu zajednicu sestara Benediktinki u Rabu sa skoro tisućljetnom tradicijom postojanja i u razgovoru s njihovom časnom Majkom Marijom Marinom Škunca pokušali predstaviti život ovog sveca koji, kako kaže sv. Grgur papa u njegovom životopisu „nije mogao drugačije živjeti nego li je sam naučavao“ pa smo smatrali da ćemo njegov lik najbolje predstaviti kroz život sestara, koje svakodnevno žive njegovo monaško Pravilo.

Majko Marina, molim Vas da se na početku razgovora predstavite našim čitateljima!

Zovem se Majka Marija Marina Škunca i opatica sam ovog samostana sv. Andrije apostola u kojem živim, molim i radim, već 26 godina. Rođena sam u Novalji, na otoku Pagu, gdje se i rodilo moje zvanje za benediktinku. Gospodin je tako snažno zahvatio u moj život, osjetila sam Njegov zov, odazvala se, ne bez nekih dramatičnih situacija, koje uglavnom prate svaki poziv… i koje na neki način prokušavaju od početka osobu, da vidi dali zov dolazi od Gospodina ili je to samo privid. Kad sam osjetila da me Gospodin zove, odmah sam osjetila da On želi sve, da Mu je bitno da sam posve Njegova. I ja sam to shvatila kroz želju za kontemplacijom. Budući da sam bila vrlo živa i dinamična osoba, nisam znala kako ću moći izdržati u klauzuri, budući da sam, poput većine ljudi, imala krivu sliku o klauzurnim samostanima. No, kako sam spoznavala u srcu da to Gospodin od mene traži, rekla sam svoj „da“, i mir se nastanio u meni. Moja odluka je sazrijevala unutar molitvene zajednice mladih u Novalji, među kojima sam bila vrlo aktivna, ma – svi smo bili aktivni! Bila je to predivna generacija mladih ljudi oduševljenih za Boga! No, s ulaskom u samostan nisam žurila, dopustila sam da poziv u meni dozori. Kad sam ušla u klauzuru, otkrila sam posve novi svijet, koji je daleko od onoga što se priča (među ostalim, da se djevojke unutra „žive zakopaju“… :). Otkrila sam svijet posebnih zaljubljenica Gospodnjih, i dotad nedoživljenu slobodu… Tu sam, tu tražim i nalazim Gospoda, tu služim Bogu i Crkvi, molitvom i svakodnevnim predanjem, u zajedništvu s mojim sestrama.

Recite nam nešto o životu i životnom putu utemeljitelja Vašega reda!

Sveti Benedikt, otac zapadnog monaštva, rodio se oko 480. godine u mjestu Nursiji u Umbriji – Italija. Umro je 547. na Montecassinu. Ondje je napisao svoje glasovito monaško Pravilo koje je mudro protkao Svetim Pismom te obogatio predajom kršćanskog Istoka i Zapada. Benediktova sestra sveta Skolastika slijedila je primjer svoga brata i počela okupljati djevojke za monaški život po Benediktovom Pravilu.

Od kada su benediktinke prisutne na otoku Rabu? Možete li nam nešto reći i o povijesti benediktinki na Rabu?

Naše postojanje ovdje, na ovom mjestu u gradu Rabu, traje od 1018. godine. Tako svjedoči usmena predaja, ali i arheološki nalazi u našoj crkvi. Budući da je arhiv nekoliko puta gorio u požaru, nemamo točnih podataka, no novija istraživanja samostan ipak smještaju u prvu polovicu 11. stoljeća. Ovo je bio samostan za plemkinje, a kasnije je pri crkvi svete Justine otvoren i samostan za pučanke, djevojke iz siromašnih obitelji koje nisu bile plemenita roda. Bogu hvala, ta se je razlika ukinula odavno, jer nije bila smislena, pa su se koludrice iz svete Justine pripojile svetom Andriji, nama. Samostan je uvijek bio živ, nikada se nije zatvarao, i to je prekrasno svjedočanstvo da je Gospodinu milo naše trajanje i da nas treba upravo ovdje.

Koliko sestara benediktinki danas živi u benediktinskom samostanu na otoku Rabu?

Danas nas ima devet, hvala Bogu. U posljednjih 10-ak godina se broj podvostručio, na čemu smo posebno Bogu zahvalne. Sestre dolaze iz različitih zemalja tako imamo sestre iz Bosne i Hercegovine, iz Slovenije, Crne Gore, kao i iz različitih krajeva naše Domovine. Sva ta raznolikost obogaćuje naš svakodnevni zajednički život u službi Crkve.

Imate li novih duhovnih zvanja? Kakav je podmladak i budućnost Vaše zajednice?

Kako rekoh, u zadnjih 10-ak godina smo se udvostručile, dakle, podmlatka ima, a vjerujemo da za nas ima i budućnosti. Kroz povijest našeg samostana vidljiva je ta dinamika zvanja, pa se znalo dogoditi da je, 2 puta u povijesti samostana, ostala samo 1 sestra, ali se za kratko vrijeme broj povećao na, najviše, oko 30 sestara. Prije 15 godina bile smo samo četiri, danas nas je devet, a ima naznaka i za nova zvanja. Mnoge su djevojke prošle našim samostanom po monaškom iskustvu, neke su se vratile, neke su pronašle svoj put u braku, neke se još uvijek odlučuju… Vjerujemo da Gospodin vodi i nas i našu povijest i da On zna kada je potrebno dovesti novo zvanje… Ovo je Njegova kuća i vjerujemo i svakodnevno vidimo da se On brine o svemu, o svakoj, pa i najmanjoj sitnici, kako se onda neće brinuti za nova zvanja? Mi molimo svakodnevno, a ostalo je na Gospodinu i na slobodnoj volji svake djevojke koja osjeća da je Bog zove u ovakav način života.

Opišite nam kako izgleda jedan radni dan jedne benediktinke, tj. od samoga jutra pa sve do večeri?

Ustajemo u 4,30, a u 5,00 počinje Bdjenje, prva, od sedam zajedničkih molitava u toku dana. Iza Bdjenja je Lectio divina, razmišljanje o Riječi Božjoj, obično se u to vrijeme spremamo osobno za susret s Gospodinom u svetoj misi, po Njegovoj Riječi. U 6,45 slavimo Jutarnju, a u 7,30 Svetu misu, iza koje molimo Treći Čas. Iza toga je doručak i rad, do 12,25, kada zvono poziva na molitvu Šestog Časa iza kojega je ručak i odmor od 14-15 sati. Tada molimo Deveti Čas i krunicu, koju kao zajednica namjenjujemo za sve naše dobročinitelje po kojima nas Gospodin hrani, odijeva, brine se o nama. Iza toga je ponovno rad, a u 17 slavimo Večernju, iza koje imamo intelektualni rad do 19,30 kada je večera. Iza večere imamo zajedničku rekreaciju na kojoj izmjenjujemo iskustva, obavijesti dana, neke zanimljivosti, šale, priče… to je vrijeme opušteno, kad prevladava smijeh i naše radosno sestrinsko zajedništvo. U 21 sat molimo Povečerje, u sklopu kojega čitamo odlomak svetog Pravila, po kojem živimo, a kojeg časna majka kratko prokomentira. Tada završava naš dan i ulazimo u strogu šutnju, koja je blagoslovljena posebnom Božjom nazočnošću u osobnom životu. Inače i kroz dan pokušavamo obdržavati šutnju, no uvijek se, zbog raznih situacija, poslova, okolnosti, ona i prekida, tako da nam je posebno draga ova noćna šutnja, koja traje sve do iza doručka sljedećega dana. Bremenita je Božjom prisutnošću i sva usmjerena na nebesko, na Vječnost. Osim molitve, u našem dnevnom životu ima i puno rada, uz sve domaćinske poslove, bavimo se raznim drugim poslovima, npr. jedna sestra piše ikone, druga izrađuje misno ruho, jedna opet peče hostije, jedna obrađuje veliki vrt, radimo razne umjetničke slike, čestitke, ručne radove, krunice, brojanice, marmelade, likere… imamo i mali „dučančić“ na ulazu u naš samostan u kojemu prodajemo te naše proizvode od kojih na neki način živimo. Često nam dolaze ljudi u potrebi, pitaju za razgovor, savjet, zovu telefonom… vrlo dinamičan nam je dan i pomalo „prekratak“, gledano našim očima. Zanimljivo je i kreativno živjeti i raditi u jednoj ovakvoj specifičnoj sredini!

Što nam možete reći o benediktinskoj duhovnosti i Pravilu sv. Benedikta?

Poznato je rašireno geslo Sv. Benedikta „Moli i radi“. I to je naša duhovnost, molimo i radimo. Vrlo jednostavno! Pritom, molimo za Crkvu i cijeli svijet, za sve potrebe i potrebite, a radimo ono što sam već gore navela, ono što se trenutno pokaže kao potreba. I to sve se najbolje uklapa u naše glavno izvorno geslo koje glasi “Da se u svemu slavi Bog“. To je i naša svrha i naš zadatak, da svojim postojanjem proslavimo Boga, u molitvi i radu, u svemu što jesmo i što živimo! Tako cijeli naš život, svaki trenutak našega života biva poput note koju nižemo i tako stvaramo prekrasan hvalospjev našemu Bogu.

Je li danas teško živjeti takvim načinom života kojim Vi živite, odvojena od svijeta, u klauzuri, šutjeti… ?

Nije! Kad Gospodin nekoga izabire za neki način života, On ga za taj život i osposobljuje. Nije uopće teško, jer je to ono što me određuje, ono što u svojoj bîti jesam! Nama je teško kad moramo van, zbog nekih poslova ili nekih liječničkih pregleda… tada nam je teško, jer se „vani“ živi nekim stresnim, previše frenetičnim životom, previše buke, vike, trke, sumornih lica, razuzdanog smijeha, golih tijela, golih duša… Ovo ovdje je oaza, koja ima svojih suša i nevera, jer ih mora imati ako želimo slijediti Krista, ali je ipak oaza mira i posve drugačijeg načina života, kojeg se zavoli, bez kojeg se ne može živjeti. Svjedoče to svi koji su ikada k nama navratili. I ne fali nam svijet, dođe on sa svojim bolima i tjeskobama, k nama, da zacijeli pokoju ranu i utaži duhovnu žeđ… Ne, nije teško ovako živjeti.

Recite nam gdje sve postoje samostani benediktinki u Hrvatskoj?

Uglavnom su smješteni uz obalu: Cres, Krk, Rab, Pag, Zadar, Šibenik, Trogir i Hvar, te jedan muški samostan na Ćakovcu.

Znate li možda koliko ukupno sestara benediktinki živi u Hrvatskoj?

Čini mi se da nas je oko 80.

Kako teče tijek formacije jedne djevojke koja se odluči da postane benediktinka?

Djevojka koja se od Gospodina osjeća pozvana na ovakav način života najprije dođe na monaško iskustvo od 15 dana, kada vidi dali je to ono što ona u svojim dubinama osjeća. Ako vidi da bi to moglo biti to što traži, onda ode kući, moli, razmišlja… Nakon nekog vremena osobne molitve i traženja volje Božje za svoj život djevojka ulazi u zajednicu kao kandidatica. Kandidatura traje od 6 mjeseci do dvije godine, a poslije nje ulazi u Novicijat, koji traje godinu do godinu i pol. Po završetku novicijata mlada sestra polaže Prve zavjete na tri godine. U tom je razdoblju osoba već dovoljno upoznata sa ovim načinom života, pa ako i ona i Zajednica odluče, pristupa monaškom posvećenju po doživotnim zavjetima, i tada postaje punopravni član Zajednice. U benediktinskom redu se uz zavjete poslušnosti, siromaštva, čistoće polaže i zavjet stabilnosti, doživotnog prebivanja u istom samostanu.

 

Je li na Vaš poziv da postanete benediktinka nešto posebno utjecalo

Pa želja da se posve predam Gospodinu u klauzuri, osjetila sam to kao poziv koji mi upućuje Gospodin. A posebnost je bila ta da dok sam razmišljala koje je moje mjesto i gdje je ta klauzura u koju bih morala ići, jedna moja draga poznanica se odlučila za ovaj samostan na Rabu. Čula sam to preko druge osobe i kad sam čula, jasno sam shvatila, naprosto ZNALA da je tamo i moje mjesto. To je kao kad se kamenčići mozaika poslože, sve „sjedne“ na svoje mjesto. Gospodin je taj koji sve vodi, On mi je to nekako u meni „nacrtao“, pa sam razumjela! I od kada sam ušla, znala sam da mi je ovdje mjesto. I doista, nikada nisam požalila. Bogu hvala na svemu!

 

Gdje se mogu obratiti oni koji se zanimaju za Vaš Red i Vaš način života?

Mogu doći direktno na naša vrata, mogu nazvati na telefon, pisati pismo, mail…

Adresa je: SAMOSTAN BENEDIKTINKI, IVANA RABLJANINA 6, 51280 RAB. Telefon: 051 72 42 32 , mail: andrija@ri.t-com.hr

 

Što bi ste na kraju ovoga razgovora poručili našim čitateljima, a posebno onima koji možda imaju duhovni poziv, a u sebi se kolebaju ili ga možda ne prepoznaju?

Da budu hrabri i da vjeruju Onome koji je vjeran! Gospodin koji poziva daruje i snagu da se poziv ostvari. On je dinamičan, čudesan Bog, vrlo inventivan, stalo Mu je do svakoga ponaosob, važno je moliti, vjerovati Mu da On moj život može voditi pravim putem, koji je za mene najbolji! I ako se u srcu osjeća poziv, to je kao vatra koja se ne gasi, i važno je molitvom, sakramentima, svakodnevnom svetom Misom podržavati tu vatru! Da je ne ugase razni protivni vjetrovi. I važno je znati da se ovakvim načinom života ništa ne gubi, nego samo dobiva! Ponajprije Ljubav koja nas ljubi i na koju svojim slabašnim snagama pokušavamo odgovoriti! Dobivamo i sve ostalo stostruko, baš kako je obećao Isus, naš Zaručnik. I u srce se useli mir, koji nitko ne može dati, osim Gospodina! Jednom riječju, dobiva se sve! Važno je imati povjerenje u Gospodina! On sve najbolje zna i sve najbolje vodi!

Pričajući s nekim ženama, koje i nisu bile vjernice, ali su vrlo drage osobe, i koje su pokušavale razumjeti kako sam uopće dospjela ovamo, zaključile su, nakon dužeg razgovora: Časna, pa vi ste slobodne osobe, a mi smo zarobljene svim i svačim što nam ovaj svijet nudi … ili netko drugi reče – pa tko je ovdje iza rešetaka, mi ili vi? Čini nam se da smo to mi vani, tobože „slobodni“.

Neka mir Kristov bude u srcima vašim i Neka se u svemu slavi Bog! Amen!

Antonio Šarin, Frama Rijeka-Trsat

Komentari

2 komentara na temu: Život sv. Benedikta kroz razgovor s časnom Majkom Marijom Marinom

  1. jelena ercegović kaže:

    Hvaljen Isus i Marija drage sestre! Razmišljam o redovništvu…ali neznam u koji bi red i jel to taj koji možda tražim…svidjele su mi se mlade časne sestre koje sam vidjela na hodošašču u Puli na beatifikaciju bl.Miroslava Bulešića vidjela sam kako izgledaju ali neznam iz koje su reda mogu vas ih opisati pa da mi vi rećete koji su to red ako znate…bila bi vam vrlo zahvalna…izgledale su ovako imale su crni habit sa bijelim širokim pojasom oko struha…i crna velika krunica oko tog bijelog širokog pojasa…i bijelu maramu na glavi sa crnim rubom…kako vi zovete tu maramu neznam eto to je to…unaprijed zahvaljuješ Jelena

    Like or Dislike: Thumb up 3 Thumb down 0

    • Nisam sigurna koje su to časne a s obzirom da je ovo stariji članak, sumnjam da će ga vidjeti netko tko zna. Savjetujem ti da pošalješ poruku u inbox službene Facebook stranice Franjevačke mladeži. 🙂

      Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*