Luka Tripalo

Pogled unutra

Pod(m)uka klarineta

kategorija:  | objavljeno u: 

Vjerujem da u jednom prosječnom roditeljskom životu nema tako za sva osjetila prijelomnog i za cijelu okolinu nezaboravnog iskustva kao što je onaj trenutak kada dijete shvati da mu se sviđa glasovir, violina, saksofon ili koji drugi instrument – i zamoli roditelje da ga upišu u glazbenu školu. Ako se radi o prvom djetetu, roditelji će biti oduševljeni jer (riječima zamišljenog prosječnog roditelja) „što je loše u tome da dijete svira nešto? Ima na koga biti talentiran, pa još dobije i bodove za srednju školu, a nisu ni ti instrumenti više tako skupi! Mogao bi još završiti kao zvijezda, ali ako neće, i od sviranja po svatovima da se živjeti…“ I tako dijete ode na ispitivanje slušnih sposobnosti, upiše se, ubrzo se kupi i najčešće polovni instrument, note, stalak za note, stalak za instrument, pa još torba za instrument, torba za note, metronom (s torbom, naravno), rezervne dijelove i rezervne torbe, jednom riječju, opremu ravnu zapremnini jednog poštenog vojnog hangara    – i tortura može početi.

U jeziku ne postoji riječi kojima bi se mogli opisati melodiozni zvukovi koji proizlaze iz instrumenata ovakvih mladih virtuoza: skvičanje, škripanje, tandrkanje, pištanje, struganje cviljenje, zavijanje, kričanje – tom dijapazonu milozvučja nisu ravni ni pneumatska bušilica, avion pri polijetanju, neispavana novorođenčad, pa čak ni zoološki vrt. I dok se mladi roditelji s čepićima u ušima tješe da djetetu „sasvim dobro ide“, susjedi počinju s kupovinom oružja jednako detaljno (uz torbe i rezervne dijelove) kao što su roditelji kupovali instrumente. To „upoznavanje s instrumentom“ traje danima, tjednima, mjesecima, i onda se najedanput dogodi da iz tog užasa proviri i jedan pošten – ton. Roditelji se taman obraduju – ipak malo preuranjeno – jer tek tada počinju etide i tehničke vježbe, ljestvice i trozvuci, sonatine i sva ostala glazbena remek-djela koja u izvedbi našeg malog virtuoza zvuče u najmanju ruku kao da netko polagano ubija žabu (u najboljem slučaju, u stalnom tempu i uz dinamičke finese). I tako već prolaze godine, mladi glazbenik već je završio nekoliko razreda glazbene škole, iz dana u dan skviči i škripi u sve bržem tempu, susjedi lašte kupljeno oružje, roditelji se (prekasno) mole i poste da se što brže ispiše, i on sam već počinje sumnjati u svoju blistavu glazbenu karijeru jer mu ne ide solfeggio, razmišlja o demoliranju instrumenta, glazbene škole ili barem profesorova automobila, no – kako kaže narod, bez muke nema nauke! – strpljivo nastavlja vježbati, uzima instrukcije iz solfeggia, redovno polaže svoje kolokvije i ispite, baca i roditelje i susjede, a i profesore, na koljena, svira i u snu… I napokon, eto ga na cilju: kraj 6. razreda!  Maestralno svira na svom posljednjem koncertu, a roditelji brišu sasvim opravdane suze radosnice: ma ne raduju se oni što je završila ta muka po glazbenoj, već što je njihovo dijete postalo – vrhunski glazbenik.

To je, u kratkim crtama, povijest svakog talenta. Njegova klica ne izgleda obećavajuće – često izgleda i obeshrabrujuće – no, samo trud uz mnogo strpljenja može pokazati kakve plodove on nosi u sebi. A naša framaška bratstva najbolje svjedoče koliko su ti plodovi raznovrsni: od nadarenosti za glazbu ili ples preko talenta za pisanje i likovnu ili dramsku umjetnost  pa sve do onih podcijenjenih, ali ne manje vrijednih talenata poput kuhanja i čišćenja ili, još jednostavnije, slušanja i animiranja – svatko ima nešto za što je posebno talentiran. Dapače, kad promotrim količinu talenata u našem bratstvu, čudi me koliko zapravo malo plodova u usporedbi s tim naše bratstvo donosi i koliko talenta ostaje neiskorišteno i – što je još gore – nerazvijeno. Kao da se manje dajemo što nas je više.

Svaka se zajednica suočava upravo s time da svi njezini članovi ne dolaze do izražaja, nego da uvijek prevladaju dvije ili tri osobe, bilo zato što to oni sami žele ili zato što drugi to odbijaju. Osim što zbog toga pate i bratstvo i te osobe, to je pomalo paradoksalno s obzirom na to da nam ne manjka darovitosti. Međutim, potpuno je shvatljivo ako se sjetimo da znamo koristiti samo svoje talente – a u pravom bratstvu ne postoje riječi kao što su moje i tvoje. Ne možemo iskoristiti tuđe talente umjesto drugih, ali postoji nešto što možemo učiniti. Rješenje je, ne biste vjerovali, u „mukama po glazbenoj“.

Kad sam se upisao u treći razred glazbene škole za klarinet, moj mi je profesor predložio da počnem svirati u ovdašnjem limenom orkestru – Gradskoj glazbi. Bilo je to moje prvo iskustvo grupnog muziciranja pa sam ga nestrpljivo iščekivao, ali me odmah u početku razočaralo. Naime, stigao sam onamo s dobrim mišljenjem o vlastitom sviranju, no dirigent me uputio da sviram treći klarinet – što će reći najlakšu i najdosadniju dionicu. Stoga sam isprva doživljavao naše probe kao gubljenje vremena i sviranje nečega što ne zvuči posebno, a što na kraju nitko i ne čuje, te sam ih izbjegavao. No, jednom me dirigent nazvao i rekao da dođem jer mu je doista potreban treći klarinet. Zato sam ipak odlučio sam nastaviti s probama i s vremenom sam dospio na mjesto prvog klarineta. Tu sam napokon „došao na svoje“: mogao sam pokazati što znam! Ili sam barem tako mislio; jer prva stvar koju mi je dirigent rekao kad sam počeo svirati bila je: „Sviraj tiho!“ Svirati tiho značilo bi da je sve to strpljenje bilo uzalud jer ipak ne mogu svirati kako znam i hoću. Za mene je to bilo još jedno razočaranje – ali su razočaranje i iznenađenje samo dva imena koja dajemo velikim otkrićima. I davši im takva imena, ostavljamo ih iza sebe, zaboravljajući da smo iz njih trebali nešto naučiti, a ne im samo nadjenuti ime. No, što je mene naučila moja Glazba?

U jednom bratstvu i orkestru stvari su slično postavljene. Orkestar je, premda se sastoji od različitih instrumenata koji inače sviraju sami, zapravo jedan instrument. Zato ne može zvučati dobro ako nije potpun: trubama trebaju klarineti, oboe se nadopunjuju s flautama, tromboni pomažu tubama. Jedni su drugima potrebni, dapače, ovise jedni o drugima jer su im dionice potpuno isprepletene. I tek kada sviraju zajedno, zapravo se može razumjeti što sviraju; inače su to samo fragmenti koji nemaju mnogo smisla. U bratstvu je isto tako: ono je sastavljeno od različitih ljudi, od kojih svatko ima svoje posebne talente i svoju priču. No, u bratstvu ne možemo funkcionirati ako ne surađujemo svi; i naše su „dionice“ isprepletene i, ako netko ne svira svoju „dionicu“ – ne ulaže svoj talent – što god da radimo, ne može biti potpuno. Međutim, ta nam međusobna zavisnost, kao i u orkestru, daje i sigurnost: bez obzira na to „sviramo“ li dobro ili griješimo, znamo da činimo dobro već time što dajemo sebe. Naši talenti ne dobivaju smisao niti rastu kad u njima uspijevamo, nego kad ih dijelimo.

Druga stvar koju me naučilo sviranje u orkestru jest – svirati tiho. Glazba je živa umjetnost: nije ju dovoljno samo automatski svirati, mora je se oživjeti. Zato je potrebno i svirati i slušati istovremeno. A ako svirate glasno, ne narušavate samo sklad cijele skladbe –  vi ujedno onemogućujete sebe da čujete druge. Dok god i u bratstvu nastojimo da se samo nas čuje, možemo čuti samo nered svojih vlastitih odjeka. U bratstvu je, jednako kao i u orkestru, potrebno neprestano „svirati“ – ulagati svoje talente – ali i „slušati“ – pratiti reakcije drugih, njihove talente, njihove potrebe. Bez toga, koliko god mi „svirke“ uložili, ona prestaje s nama. Ako znamo slušati druge – tad glazba može neprestano odjekivati.

Konačno, zaboravio sam jednu, najvažniju osobu – dirigenta s velikim D – Boga. Mi možemo vježbati „svirati“ do iznemoglosti, a da ipak i ne znamo što zapravo sviramo; jedini koji to u potpunosti zna samo je Bog. I možda se u svemu ovome uopće ne radi o glazbi, ali pravila su ista: nije bitno koliko glasno ili dobro svirate, nego koliko je vaše srce u tome.

Komentari

5 komentara na temu: Pod(m)uka klarineta

  1. onaj mali plavi sa Sigeta kaže:

    Bravo imenjače, genijalna ti je usporedba! 😉

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  2. ana kaže:

    Oduševljena!:)

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  3. FILIP kaže:

    🙂

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  4. sandrica sandrić kaže:

    “…kad promotrim količinu talenata u našem bratstvu, čudi me koliko zapravo malo plodova u usporedbi s tim naše bratstvo donosi i koliko talenta ostaje neiskorišteno i – što je još gore – nerazvijeno. Kao da se manje dajemo što nas je više.”

    To je, nažalost, istina. Mislim da se svako veće bratstvo susrelo s tim promašenim tonalitetom. Bratstva su općenito centrirana na jednu vrstu talenata i na određene osobe, tako da jako velik broj ljudi ostane sa strane, postupno zaboravljujući na svoje mjesto i na svoj talent..a ako to potraje, izgubi i volju za bratsvom. Potrebno je da svako od nas razmisli o tim propalim talentima..kako o svojim tako i o tuđim.

    Svatko je svjestan, u svom bratstvu, na ljude koji su zanemareni. Mislim da bi od danas trebali više misliti na njih :).

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

    • nemojdamekoljes kaže:

      Dobra sintagma – “promašeni tonalitet”. Mislim da je to i malo širi problem baš zato što smo pod talentom počeli podrazumijevati samo nekakve izvanredne sposobnosti, dok one svakidašnje – često vrjednije – ne smatramo talentima.

      Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*