Škola animatora Osječkog područnog bratstva – “Ti si mudrost.”

kategorija:  | objavljeno u: 

 

Škola animatora  Osječkog područnog bratstva održana je od 14.do 16. rujna na Tvrđi u Osijeku sa motom ”Ti si mudrost”.
Animirati bi značilo dati dušu, dati cijelog sebe u nešto. Animator bi trebao biti poticatelj, osoba koja će oduševiti nekoga za nešto. Treba biti uzor, stajati iza svojih riječi, dobro poznavati svoju vjeru, treba se susresti s Isusom – ”zaljubiti se u Njega”, biti svjedokom evanđeoskog života te sve to pokušati prenijeti na ostale članove bratstva. Uvijek se treba  truditi biti animator, ne samo na Frami (tj. na susretu), nego i u svakodnevnom životu.
U petak, oko 15:00h je bilo okupljanje. Nakon što smo se okupili, uslijedilo je uvodno predavanje a zatim rad u skupinama. Nakon podjele u skupine počeli smo s detaljnijim upoznavanjem. U početku smo bili ”sramežljivi”  i nismo znali o čemu bi pričali no ubrzo je sve to nestalo i družili smo se kao da se znamo 100 godina. Zatim smo morali  izabrati svoju  vlastitu temu o kojoj ćemo razmišljati tijekom  škole animatora. U 18:00h smo išli na sv. Misu,  a zatim večerali. Nakon večere smo imali susret (kojeg smo, naravno, započeli časoslovom), što mi je bilo kao da sam na Frami doma zato što mi inače susrete imamo petkom. Tema susreta je bila ”Iskopaj strah svoj i predaj ga Gospodinu” pa smo tako neko vrijeme proveli u osami razmišljajući o svojim strahovima i o načinima  suočavanja s njima. Nakon susreta je uslijedilo druženje, a nakon toga odlazak na spavanje.
U subotu smo se probudili u 7:30, otišli na doručak i zatim izmolili jutarnju (koja naravno nije mogla proći bez pjesme iako nam glasovi rano ujutro i nisu zvučali najbolje). Nakon toga je naš područni duhovni asistent fra Robert održao predavanje pod nazivom ”Vjerujem”. Neke od najvažnijih stvari koje nam je rekao su:

  1. Razum je nužan da bi vjera funkcionirala.
  2. Kakav je Bog možemo saznati samo iz Sv. Pisma.
  3. Najvažnije je biti ponizan (ne razumijem sve, ali želim naučiti).
  4. Bez vjere nema ni ljubavi.

Nakon tog veoma poučnog predavanja otišli smo na Jug II. u župnu crkvu Sv. Obitelji zato što su ondje četvorica fratara naše provincije davala vječne zavjete. Tamo smo se družili i sa našim postulantima koji su ovo ljeto ostavili Framu za sobom i krenuli putem svog poziva.  Kada smo se vratili,  imali smo kratke radionice povezane sa fra Robertovim predavanjem. Nakon toga smo opet imali predavanje čija je tema bio framaški susret: njegova važnost, tijek, odabir  teme, kako na što zanimljiviji način iznijeti temu i sl. Kroz rad u skupinama smo smišljali upoznavanje i motivaciju za susret te teme za neke naše buduće susrete. U subotu smo radili punom parom pa je tako uslijedilo još jedno predavanje. To predavanje bilo je o radu u skupinama. Kroz rad u skupinama trebamo razmjenjivati iskustva i na taj se način međusobno izgrađivati i što je najvažnije, primijeniti sve naučeno na vlastiti život. Nakon tog predavanja smo dobili samostalni zadatak: svatko je morao smisliti zanimljiv govor na temu koju smo si odabrali još na početku škole animatora. Govor je trebao trajati otprilike 3 – 5 min i izlagali smo ga u nedjelju. Cijeli dan je brzo prošao jer smo bili dosta zaposleni pa je tako došlo i vrijeme za večeru a zatim časoslov i izlaganje radionica, skečevi. Nakon tog službenog dijela, započeli smo druženje uz gitaru. Plesali smo, pjevali, natjecali se tko će biti glasniji i tko bi rekao (cure su bile glasnije od dečki). Kroz takvu zabavu i dobro društvo  vrijeme je brzo proletilo i bilo je vrijeme za spavanje.
U 7:15 je bilo buđenje. Na brzinu smo se spremili, otišli na doručak i onda izmolili jutarnju. U 9:00h smo išli na sv. Misu a zatim se kratko družili s  osječkim OFS-ovcima. Jedna gospođa iz OFS-a je imala rođendan pa smo je mi framaši iznenadili i razveselili s pjesmom. Nakon toga smo nastavili s programom i došlo je vrijeme za izlaganje govora. Moram priznati da me u početku bilo strah. Nisam uopće znala što ću reći, kako napisati taj govor. Bojala sam se da ću pogriješiti i da ću biti najgora, no kada sam ga počela sastavljati, sve je došlo samo od sebe. Opet me uhvatila panika kada je trebalo izlagati govor, ali na kraju je sve dobro prošlo. Od svih tih govora smo ogladnili pa smo morali na ručak. Poslije ručka su nam članovi područnog vijeća podijelili diplome i čestitali nam jer smo ih iznenadili svojim govorima. Nakon toga je došlo vrijeme rastanka i škola animatora je službeno završila.
Za mene je ova škola animatora bila jako poučna, a upoznala sam i puno novih ljudi. Nadam se da ću od sada pripremati bolje susrete i da ću znati kako animirati svoju braću i sestre. Našla sam svog unutarnjeg animatora, a zato škola animatora i postoji.

 

Patricija Puhanić, Frama Našice



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*