Luka Tripalo

Pogled unutra

U potrazi za izgubljenom vjerom

kategorija:  | objavljeno u: 

Kad sam prvi put čuo da će Papa ovu godinu proglasiti godinom vjere, moram priznati da sam ostao pomalo začuđen. Možda je bolje reći – razočaran. Razmišljao sam: zašto Papa nije odabrao nešto neobičnije, nešto privlačnije? Vjera – ta riječ zvuči tako obično i izmoreno; previše puta ponovljeno da bi moglo donositi svježinu i nadahnuće u cijeloj jednoj godini, a previše općenito da bi moglo nešto konkretno pokrenuti. I onda je uslijedilo jedno bitnije pitanje: a što je, Luka, za tebe vjera? Tad sam zapravo shvatio čemu godina vjere, a ne godina nečeg „produhovljenijeg“: ovom svijetu očajnički treba – vjera. Ne govorim o milijunima ateista koji ne vjeruju, govorim o milijardama vjernika čiji je život bogat svime, samo ne vjerom. Jer i ono moje početno razmišljanje – o vjeri kao o nečem izmorenom – dio je činjenice da smo, odustavši od vjere koja nam se učinila umrtvljenom, pokušali izgraditi neku novu vjeru koja nam se učinila življom – vjeru zasnovanu na snažnim osjećajima, trenucima iskustva Boga, takozvanoj osobnoj molitvi (premda ne znam kakva je to neosobna molitva) i potrebi za neprestanim „duhovnim obnavljanjem“. U stvari,  potrebi za čudima. Naša vjera nije zbog toga narasla: samo je prešla iz letargije u grozničavost. I ostaje pitanje zaslužuje li zvati se vjerom. Prikladnija bi riječ bila praznovjera; jer od svih stvari kojima smo je pokušali okititi i ispuniti, nije postala ni punija ni ljepša, ali nas je svakako ispraznila i izmorila. Kao da se do u beskonačnost ponavlja taj krug – od umorne do umarajuće vjere.

Bilo bi u redu da sad, nekim čudom, dođem do odgovora, do glavnog uzroka ove krize vjere, koja nije kritična, jer je opća, nego zato što je osobna. No, možda i više od svega, i mene je ta činjenica od početka moje vjere – od mog istinskog obraćenja – izrazito kopkala, i došavši od umorne do umarajuće vjere, pokušavao sam posvuda na svoju ruku pronaći odgovor. I upravo tu leži problem: u potrazi za odgovorom, za izgubljenom vjerom, nalik  potrazi Proustova lika za izgubljenim vremenom.. U stvarnosti smo vjeru učinili prostorom samoće, a ne susreta, bilo svojom ravnodušnošću, bilo svojim slijepim nastojanjem. Odvojili smo vjeru od drugoga, odvojili smo vjeru čak i od Boga i učinili je običnim traganjem koje nikad ne nalazi odgovora; jer njega u monologu doista i nema. Naša nas vjera umara, jer smo zaboravili da ona nije sposobnost jednoga, nego odnos dvoga.

Krenuvši jedne nedjelje na misu u svoju župnu crkvu, koja mi je nadomak kuće, moj je odgovor banuo preda me u liku moje kume Klare, djevojke nešto mlađe od mene. Upravo je prolazila ispred moje kuće, polako gurajući pred sobom kolica u kojima je sjedila Ranka, jedna nepokretna žena iz naše župe, koja jedino tako –  uz nečiju pomoć –  može doći u crkvu, budući da živi veoma daleko od nje. Taj me prizor ostavio bez riječi (premda se on, s drugim akterima, ponavlja svake nedjelje, uvijek prolazeći ispred moje kuće), jer sam u svom traganju za odgovorom, pregledavši sva mjesta, zaboravio ono najočitije –  pogledati kroz prozor. Pozdravio sam Klaru, vedru i pomalo uspuhanu, a Ranka je odmah podignula svoju vječno nasmiješenu glavu i prozborila: „Hajde, poguraj i ti malo!“  Tako je Ranka, i ne znajući, u toj rečenici koja me nosila cijeli tjedan, izgovorila svu našu vjeru: vjerovati – to znači „pogurati“ za druge. Vjerovati se i ne može bez drugoga; jer vjera je u najdubljem smislu – ljubav.

Jasno mi je koliko ovo banalno zvuči, ali, dok ne naučimo ljubiti, vjera nam je uzaludna. Tek s ljubavlju vjera postaje ono što zapravo treba biti: potpuno predanje. Dotad, ona je puko uvjeravanje, koje nas dovodi do toga da posumnjamo i sami u sebe. Vjerovati, to zapravo znači izići iz onog uskog „ja“ i prihvatiti zajedništvo – zajedništvo s Kristom i ljudima. I vjerujem da je zbog toga Papa odabrao baš godinu vjere: da nas podsjeti na osnovni identitet naše vjere, našeg ufanja, naše ljubavi, našeg života – identitet zajedništva. Ne identitet osamljenog traganja. Proust je u svom romanu doista pronašao svoje izgubljeno vrijeme i ponovno proživio prošlost, ali pod cijenu gubljenja novog vremena, pod cijenu žrtvovanja sadašnjosti.. Nemojmo dopustiti da se to dogodi nama: da, tragajući za izgubljenom vjerom, izgubimo sebe. Znamo: to se može dogoditi samo onome koji je sam. Zajedništvo nam je prijeko potrebno da bismo opstali kao vjernici, koji su, kako reče Muhamed, ogledalo jedni drugima. Nisu samo ogledalo; vjernici su i oči jedni drugima. Jer tek kad smo spremni zatvoriti svoje oči i imati povjerenje u tuđe, tad doista vjerujemo. I tek kad zaustavimo svoju bjesomučnu potragu za izgubljenom vjerom, shvatit ćemo da je vjeru uzalud tražiti; ona se može samo primati. Ona je, baš poput ljubavi, uzajamno darivanje.

Komentari

Jedan komentar na temu: U potrazi za izgubljenom vjerom

  1. Zrinka kaže:

    Dragi Luka, hvala ti 🙂 Slučajno sam naišla na kolumne na ovoj stranici i počela ih čitati. Tek na kraju samm pročitala ovu tvoju i dirnula me tvoja ljubav i vjera. Začudilo me da na nju nema komentara. Jer tako je lijepa i iskrena, u njoj ima toliko Duha. Hvala ti i Bog s tobom.. je:)

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*