Hod po rubu

kategorija:  | objavljeno u: 

Rekao si da ćeš me čuvati od svakoga zla, a doveo me do nage nesigurnosti. Obećao si da ću uvijek imati nekoga za nasloniti lice na ta njedra; utočište. Gdje nitko neće vidjeti što mi je u očima kad to poželim. Smatrala sam da nikad neću doći do ovoga ruba, gdje se ne mogu gromko smijati. Nitko me odavna nije upitao što mi je. Vjerojatno i ne bih smjela težiti proljevanju suštine nekom sebi bliskom pod noge. Nema izlaza, Bože. Zidovi mi prilaze, a ne mogu se popeti do slobode. Nema zraka. Svjetlost me napustila jer joj je nada tako naredila. Nada je digla ruke. Ne kanim vrištati jer pozornost okoline nikada nije bila od pomoći. Samo bi me proždirale njihove oči. Gušim se. Davi me vlastita zatvorenost. Plod moga izbora. Moja introvertnost. Gubim.
Čekaj.
Zidove sam ja izgradila želeći tako zaštititi sanje i sentiment. Zapravo sam natjerala druge do pomisli kako ih ne želim djeliti. Kako ih nemam. Nadu sam otjerala uz uvjerenje kako je realnost jedini put do svega što želim da me čeka, a bio je samo utaban od prošlih zabluđenika.
Bože.
Sada Te trebam da zajedno srušimo zidove te upalimo svjetla. Neka se bjeli sve oko nas. Shvatit će svi, budući i prošli, i ja, da je svjetlo u Tebi, da se u Tebi grijemo i da zajedno s Tobom možemo reći ”hvala” svakom snu. Tako nada neće otići i odvući svjetlo sa sobom. Dalje od nas. Budit će se jutra u Tebi i u Tvojim njedrima počinjat će noć, sada kada znam odakle i potječu.
Hvala.

Ana Marija Veselčić, Frama Vinkovci

Komentari

Jedan komentar na temu: Hod po rubu

  1. fra Ivan Penava kaže:

    Baš liijepo napisano. Velika je spoznaja kad čovjek vidi svoje zidove, a još veća kad počne tražiti snagu da ih sruši. Nevalja čekat jer ti zidovi odgađanjem rastu. Treba ih poput Berlinskog zida srušiti i graditi nove puteve preko njih. Ako trebaš pomoć javi se. 🙂

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*