Što bi bilo kad ne bi bilo Frame?

kategorija:  | objavljeno u: 

Iako sam na Framu  krenula tek nedavno, jako sam dugo pomišljala na to, još otkako je moja starija sestra dala svoja prva obećanja. I sada, opet su me obećanja potakla da već jednom nešto i poduzmem. I evo me!

Već sam se na prvom susretu osjećala kao kod kuće! Možda i zato što sam većinu ljudi već poznavala. Frama je postala obavezan dio mog životnog rasporeda i mog života.

Znam da mnogi moji vršnjaci ne vjeruju u Boga i da je mnogima, koji kažu da vjeruju, On ipak na zadnjem mjestu. Zato mi je drago što postoji Frama jer smo u njoj svi mi veoma različiti ljudi spojeni vjerom u Boga i Njegovom ljubavlju. Uz smijeh, pjesmu, razgovor i molitvu zaboravim na sve probleme. I to mi je dovoljno da mi uljepša tjedan!

U ovaj kratak kaos koji zovemo život, samo Bog može uvesti mirnoću i bezbrižnost. U moj ih je život unio kroz Framu. Radujem se i ponosna sam što sam njena članica i nadam se da ću to još dugo biti, a možda se na to odvaže i mnogi drugi koje poznajem pa otkriju ono što sam otkrila i ja.

 (iz Dara broj 8, god. IV., ožujak 2006.)

Ovaj sam tekst napisala za župni list nakon dva-tri mjeseca u Frami Našice. Sami izračunajte koliko sam onda godina u Frami. Za one kojima matematika ne ide- gotovo osam. U nekoj većoj shemi to stvarno nije puno, i ponekad se čini kao da je prošlo u tren oka, ali kad ti je tek 21 kao meni, to je jedna trećina života. I to veoma bitna trećina. Zahvalna sam Bogu što mi je  ostao ovaj tekst jer me sjetio tih samih početaka i osvijestio mi jednu prekrasnu činjenicu: nakon osam godina, iako me odavno napustio onaj početni ushit framaštva, frama mi i dalje uljepšava tjedan.

Sada kada čitam ovaj tekst poželim se vratiti u prošlost i zagrliti njegovu autoricu koja nije mogla ni slutiti kakve će sve blagoslove primiti u Franjevačkoj mladeži. No zapravo možda  i je, barem malo. Ispunila joj se želja- već je jako dugo framašica. Uspjela je privući i neke prijatelje na Framu (a čak i poneke ne-prijatelje koji su kasnije postali prijatelji). No nije mogla znati koliko će prijatelja dobiti iz drugih bratstava diljem Hrvatske. Nije mogla znati koliko će joj Frama pomoći da sazrije, ne samo kao vjernica, već i kao osoba. Nije mogla znati koliko će suza proplakati zbog Frame. Nije mogla znati koliko je ponekad teško živjeti u bratstvu. Nije mogla znati koliko će Frama pozitivno utjecati na njezinu obitelj. Puno toga nije znala, ali sada zna i još uvijek uči. I Bogu je zahvalna što ju je „poslao“ u maleni gradić usred Slavonije, gdje su fratri prisutni gotovo 800 godina i gdje je Frama, zahvaljujući fra Dragutinu Bedeničiću, prisutna od listopada 1993. godine.

Ne mogu zamisliti svoj život bez Boga. A Boga ne mogu zamisliti bez franjevaštva. Naravno, Bog je broj 1, ali doista ne znam kako i kada bi ga pronašla (ako uopće i bi) da u Našicama te 1993., ili neke druge godine, nije osnovana Frama. Razmišljate li ikada o tome? Znam da možda nema smisla pitati se što bi bilo kad bi bilo, no čini mi se da ponekad Framu uzimamo zdravo za gotovo. Zamislite koliko je života promijenila prije vašeg, ako ste slučajno pripadnik malo starije Frame. Ma, samo se zapitajte koliko vama, u dubini duše, ona doista znači. Gdje vas je sve odvela? Što vas je sve naučila? S kim vas je sve upoznala? I sad zamislite da se ništa od tog nije dogodilo. Zamislite da su četvorica tada mladih fratara odlučila NE otići u Italiju da vide kako to rade Franjini sunarodnjaci. Zamislite da mladi kojima su pri povratku pričali svoje dogodovštine nisu bili oduševljeni tom idejom. Zamislite da crkvene i provincijske vlasti nisu dale svoju podršku tim početnim entuzijastima. Zamislite da se ta mala iskra nije pretvorila u plamen koji je poharao cijelu Hrvatsku i doveo do toga da danas imamo Nacionalno bratstvo Franjevačke mladeži u Hrvatskoj. Zamislite da niste imali gdje doći onaj prvi put kad ste odlučili provjeriti što je to Frama. Ne znam kako vi, ali ja mislim da bi mi život bio puno siromašniji da su se stvari odigrale drugačije. Bogu hvala na njegovoj milosti i daru koji nam je svima podario po prisustvu Frame u našoj domovini.

Framin 20. rođendan, rođendan je svih onih kojima je pripadnost bratstvu Franjevačke mladeži promijenila život. Neki su možda na Frami bili kratko, ali dovoljno da upoznaju ljubav svog života. Neki su možda na njoj bili dugo, i teška srca ju ostavili, nakon čega su svoje franjevaštvo nastavili živjeti u OFS-u. Nekima je ona bila odskočna daska na putu prema svećeničkom i redovničkom pozivu. Nekima je ona vrhunac tjedna. Nekima je ona susret s prijateljima, ne samo onim zemaljskima već i onim nebeskima. Nekima još možda nije posve jasno što je to Frama i tko je taj sv. Franjo, no njima poručujem da otvore svoja srca i primit će puno više nego što uopće mogu zamisliti.

 Dragi framaši (bivši, sadašnji i budući), svi koji volite sv. Franju i Framu- SRETAN NAM ROĐENDAN!

 Mir i dobro!

 Dubravka Sertić, Frama Našice

Komentari

Jedan komentar na temu: Što bi bilo kad ne bi bilo Frame?

  1. Dado Pong kaže:

    Awwwwww… hvala Bubo… 😀

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*