Luka Tripalo

Pogled unutra

(Ne tako) loš običaj

kategorija:  | objavljeno u: 

Premda bi se iz imena moglo drukčije zaključiti, običaj nije ništa obično; to je ono što običavamo činiti upravo zato da bismo na trenutak izašli iz običnosti i kolotečine. Na neki je način potreba za običajima usađena u nas – potreba za ponavljanjem sitnica kojima osmišljamo i ispunjamo praznine u našem osobnom trajanju u svijetu. Međutim, običaji su mnogo ozbiljnija stvar od izraza naše kreativnosti, jer se ne tiču samo nas. Oni su odlomci naše prošlosti, sutvorci naše sadašnjosti, nasljeđe naše budućnosti; oni nas nedogledno nadilaze svojom postojanošću u ovom svijetu čija je mjera vrijeme. Zato i postoje izrazi rob običaja i bolje da propadne selo nego običaj, podsvjesno ih se bojimo, svjesno ih ne shvaćamo u potpunosti, tješimo se mišlju da su oni nešto sasvim obično, oblačimo ih i svlačimo jednostavno poput odjeće i običaji nas polako razobličuju. Svesti običaj na običnost znači svesti život na nekakvo uobičajeno, bezoblično postojanje.

Da okončamo s mudrovanjem,  jedan od običaja koji mene uvijek zaplaši jest ono novogodišnje donošenje odluka. Iako je to, kao i odricanje u korizmi, predmet budalastih ispitivanja zvijezda u našim medijima, pitanje nije nimalo budalasto i dobar se odgovor stvarno ne može dati u trenutku. Kad donesemo odluku koju ćemo ispunjati cijele godine, ona će tu godinu zbilja malo-pomalo oblikovati, izazivati nas da se trudimo i uspjeh u provođenju te odluke bit će poput mjerila za uspjeh cijele godine. Novogodišnje donošenje odluka nije loš običaj,  ali naše ostvarenje istih vrlo često jest. Tu odluka postane više frustracija nego motivacija.

Naslovna-1024x640

Dok još ne otkuca ponoć, čovjek se osjeća uistinu snažno – za jednu je godinu lakši, snažniji, iskusniji. Tad se zbilja čini da u novoj godini možemo ostvariti svašta i skloni smo opasnosti da donesemo velike odluke. Zašto se uopće odlučivati za nešto malo? Skujemo velike planove koji obuhvaćaju veliko vrijeme i još veći trud; razmišljamo „naveliko“ i utopimo se u veličini vlastitih odluka, jer mislimo da ne možemo uspjeti postići ništa veliko bez mnogo vremena. To su tri riječi koje našu dobru volju preobražuju u puku pasivnost, tri riječi koje pokazuju koliko isključujemo Boga iz svojih odluka: uspjeh, veliko, vrijeme. Vrijeme – smatramo da je sve potrebno ostvariti u nekom točno određenom roku, vidjeti plodove svoga rada, činiti samo da promijenimo nešto na ovom svijetu. Veliko – smatramo da je potrebno da naša ostvarenja budu primijećena, da donesu veliku promjenu, da nas po njima pamte kao bitne. Uspjeh – smatramo da je potrebno da uspijemo u svom naumu kako bismo nešto dobro učinili. A što o tome misli Bog? Bog, koga se ne može opisati ni vremenom, ni veličinom, ni uspjehom, jer sve to nadilazi?

Prije otprilike tjedan dana Matija, orguljaš u župnoj crkvi, isprobavao je sa mnom pjesme za božićni koncert. Kako to uvijek biva na probama, mnogo se griješi, ponavlja, dorađuje – najčešće to nije baš milozvučno, ali je mnogo loših i napornih proba jedino jamstvo dobre izvedbe. U jednom je trenutku u sobu ušao meni nepoznat starac i bez riječi sjeo na stolac. Nije do kraja probe progovorio ni riječi. Samo je sjedio tamo i slušao nas i, slušajući nas kako se mučimo i griješimo, sve se više smiješio. Isprobali smo već cijeli program, a starac je još uvijek sjedio i smiješio se tako očaravajuće da sam pomislio: „Ovo je kao da nam je došao Isus i smiješi se nad našim trudom!“

Osmijeh

I zbilja je tako! Premda onaj starac nije bio Isus, Bog se zbilja smiješi – ne zbog veličine naših djela, ne zbog vremena koje u njih ulažemo, ne zbog našeg uspjeha – on se smiješi zbog našeg truda. U njegovoj smo blizini najistinskije upravo onda kad smo maleni, neuspješni, kad nemamo ni vremena ni snage, kad smo lišeni svega što u životu smatramo svojim i kad nam preostane samo jedno – naša volja. Volja da ga ljubimo i da za nj živimo – za vječnost, ne za vrijeme; za njegovu slavu, ne za veličinu; za ljubav, ne za uspjeh.

Nemojte odbaciti ovaj „loš“ običaj, samo nemojte dopustiti da on ostane na odluci kao i obično. Nemojte se utopiti u velikim odlukama, odaberite jednu, malenu odluku koja je u skladu s vašim mogućnostima i talentima. Odluku koja neće promijeniti svijet, ali će promijeniti vas i vaš život. Odluku poput rada na nekoj lošoj osobini, ustrajanja u molitvi za nekoga ili otkrivanju vlastite osobnosti u razgovoru s Bogom. Takvu, duboko unutrašnju odluku čije ostvarenje ne možete izmjeriti, a da se ne dovedete u napast da je mjerite ičim drugim osim uloženom ljubavlju. Odluku koja od vas neće tražiti vrijeme koje nemate, koja će vas obeshrabriti kad je ne stignete izvršiti, jer, kao što reče mudrac, „Vrijeme tvoriš ti sam: ura je mišljenje tvoje.“ Nemojte u 2013. svoju uru naviti po neostvarivim odlukama. Dopustite Bogu da to učini. On uvijek ima vremena.

 



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*