Jedno veliko obećanje

kategorija:  | objavljeno u: 

959

U životu donosimo mnoge odluke, nalazimo se pred mnogim problemima, tražimo rješenje, ispravan put.  Nama kao framašima jedna od bitnijih odluka u životu naša su obećanja.  Dan kada izmireni s Bogom u svetoj ispovijedi stajemo pred oltar i obećajemo služiti Mu na laički način, obećajemo živjeti Evanđelje, služiti bratstvu i odazvati se na svaki poziv dobra. Možda netko ne razumije veličinu i ozbiljnost, predanost i dubinu ovakvog obećanja. Možda netko ne shvaća kakav je to osjećaj stati pred oltar i reći „Evo me!“.  Tim riječima naš život dobiva veći smisao,  dobiva poticaj da se trudimo biti bolji, da se trudimo ispuniti dano obećanje.  Pozvani Duhom Svetim došli smo na Framu i počeli živjeti u BRATSTVU. No, što za nas znači riječ BRATSTVO? Je li ona samo obična riječ ili, pak, nama ima neko veće značenje?

Prihvatiti osobu pored sebe upravo takvu kakva je, voljeti je i poštivati kao brata ili sestru (jer po Kristu mi svi i jesmo braća i sestre). Međusobno pomaganje, razumijevanje, dijeljenje radosti i veselja, ali i ublažavanje nečije tuge, boli i patnje- to znači biti Framaš, to znači živjeti u bratstvu. Mnogo je načina na koje bismo mogli i možemo bratsku ljubav pokazati jedni drugima.

Ali tu je i molitva. Nije li molitva najveći znak vjere? Jest. Još kad je iz dubine srca i kad moliš sa svojim prijateljima, braćom i sestrama, još je učinkovitija. Ne samo za tebe i onoga za koga moliš, nego za sve okupljene i pribrane. Pripremajući se i sama za svoja, četvrta po redu, obećanja, počela sam  preispitivati sama sebe što za mene znače obećanja. Vjerujem kako ima onih koji obećanja daju po šesti, sedmi, osmi put. I sigurna sam da im, i nakon toliko godina, obećanja nisu samo formalnost. A ne bi trebala ni biti. Nije li dar biti framaš, stati pred Isusa i reći Mu „Evo me!“.  Sveti Franjo nam je uzor i naravno da je teško (ali nije nemoguće) u ovome svijetu živjeti poput njega.  Iako nam je Franjo uzor, Bog ne traži od nas da napustimo sve i kao prosjaci hodimo svijetom naviještajući Evanđelje. Veseli navjestitelji možemo biti i u svom društvu, školi, na fakultetu, ali i u obitelji.  Važno je spoznati „težinu“ ovih obećanja.  Ne smijemo nešto obećati ili postati obećanik samo zato jer svi daju obećanja pa ću i ja, da ne budem jedina crna ovca. Svako obećanje je važno, a najvažnije ga je ispuniti.

Zato se svatko od nas treba upitati je li spreman na taj veliki čin? Hoće li moći ispuniti obećano i osjeća li ispunjenost i radost zbog toga ili mu to stvara kamen na srcu zbog straha da ga ne će ispuniti? (Strah je normalan, ali uz Božju pomoć i on će nestati) Ili, u najgorem slučaju, ne osjeća ništa. Obećanja dajemo kao Frama, ali svaki framaš za sebe. I mi se osobno trebamo osjećati spremnima za to.  Možda bi bilo lijepo kada bi svatko od nas tko se priprema za obećanja, noć prije ili dan prije, odvojio posebno vrijeme za molitvu upravo za obećanja, da nam Bog svima otvori srca kako bismo obećali srcem i dušom. Kako to ne bi bile prazne riječi bez ikakvoga utjecaja i kako bismo od toga dana počeli mijenjati sebe na bolje. A, počevši od sebe, promijenit ćemo sve oko sebe. Nitko ne će ostati ravnodušan na Kristovu ljubav koju mi kao framaši ponosno i radosno nosimo i pokazujemo, ali i dijelimo s drugima.

Ana Malvić, Frama Našice

Komentari

Jedan komentar na temu: Jedno veliko obećanje

  1. Phyllip kaže:

    Bravo 😀

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*