Luka Tripalo

Pogled unutra

Hodočasničko postajanje

kategorija:  | objavljeno u: 

Knjiga

„Nova godina? Ne, sestra Rita već je o tome pisala. Polemike oko zdravstvenog odgoja? Ne, treba biti nešto iskrenije. Ni korizma ne će tako skoro… A možda da se izvučem na obveze, bolest, sudar s tramvajem, opći snijeg ili nešto slično pa da odgodimo ovu kolumnu za mjesec dana? O čemu da čovjek piše, Bože?“ Vjerujem da bi mi Bog odgovorio riječima: „O onome što voliš, naravno!“ da se s odgovorom, kao i uvijek, skoro doslovno nisam sudario!

Čini mi se da sam već od malih nogu bio osuđen na to da mnogo čitam, budući da su mi roditelji neprestano pričali i smišljali priče, koje su potom zamijenile knjige iz naše nikad dovoljno potpune kućne knjižnice. No, moja prava ljubav prema knjigama razvila se prije nekoliko godina, kad sam odlučio prestati pročitavati knjige – onako jednokratno „dogurati“ do posljednje stranice samo da se knjiga napokon može zatvoriti – i početi iščitavati knjige – okretati njihove stranice ne samo rukama nego i cijelim svojim bićem, upoznavati se s njima s olovkom u ruci i sa srcem u olovci, čitati ih – otvorene ili zatvorene – u svojem životu, svojim životom, za svoj život. Ukratko, od tog trenutka kad sam iz Racineove Fedre zapisao prvi citat, počeo je moj suživot s knjigama, otkrivanje da su knjige baš poput ljudi: jer, kad su naša srca preklopljena kao zatvorene stranice knjige, i ona su samo zbir mrtvih slova koja gnječe jedno drugo. Ali, kad se srce rasklopi, kao što tek na rastvorenim stranicama knjiga dišu ljudi, vremena i prostori, i najsitnija slova srca mogu izdahnuti onaj život pohranjen u sebi.

Da ne zaglibim posve u pjesništvo i patetiku – mada ne znam kako se drukčije može govoriti o stvarnostima srca nego njegovim jezikom, pjesmom – počeo sam se žestoko baviti riječju: čitanjem, pisanjem, zapisivanjem citata, jezikom i književnošću. Na razne načine dolazio sam do knjiga za svoju osobnu knjižnicu (među kojima je i ona čiji sam naslov ovdje posudio) i pokušao svoj životni prostor učiniti prostorom riječi: počeo sam u torbama uvijek držati knjige, ne izlaziti iz kuće bez pera i notesa, pisati pisma i dnevnike, nagovarati prijatelje da čitaju nešto sa mnom i o tome raspravljati i, konačno, ispisivati zidove svoje sobe citatima koji su mi posebno prirasli srcu. I baš maloprije, kad sam sjeo za računalo i počeo s razmišljanjem iz uvoda, okrenuo sam glavu  i ugledao dio jednog dijaloga iz Začaranog ogledala Frana Galovića:

– A sumnja?

– I ona će nestati. Moraš samo ići naprijed.

I tu kreće priča o hodočasničkom postajanju.

Bilo je to usred ljeta, oko pet popodne; sasvim sam slučajno bio u gradu i odlučio navratiti do crkve i kratko se pomoliti. Kako misa ondje počinje u pola sedam, nije u crkvi tad bilo ni žive duše te sam sjeo u jednu klupu i tišini molio. Odjednom je k meni pristupila jedna starica i rekla, ni pet ni šest: „Sinko, ‘ajde odi negdje drugdje sjesti, znaš, ovo je moje mjesto.“ Od čuđenja nisam znao bih li se smijao ili počeo raspravljati, stoga sam samo otišao u drugu klupu.

Nije, vjerujem, ta baka mislila ništa loše, ali to dobro oslikava ono što se događa s nama kršćanima nakon izvjesnog vremena: pronađemo „svoje mjesto“ pred Bogom i mislimo da tu trebamo ostati sjediti cijeli život, zaboravljajući da smo putnici na ovoj zemlji – hodočasnici, ne sjedioci. I možda ne bi bilo tako strašno što „sjedimo“ u vjeri umjesto da u njoj hodimo kad bismo barem upitali Boga gdje on želi da budemo. Jer, kad sjedimo, čini nam se da nema dileme: ako je udobno, to je pravo mjesto. Ali, kad putujemo i hodočastimo, uvijek smo u nedoumici i moramo pitati za put. Onaj koji sjedi uvijek ostaje istim čovjekom; onome koji putuje, koji želi ići što bliže Gospodinu, svi su izazovi puta popudbina koja ga neprestano mijenja. Ona ga i čini hodočasnikom – vjernikom: hodočastiti ne znači znati svoj put ili cilj, nego hodati – hodom častiti Boga.

Naš život – naša vjera – nije udoban ležaj u kojem se gnijezdimo, nego put hodočasnika koji svaki dan treba krčiti. Stoga Bogu nije zapravo bitno koliko daleko smo došli, koliko brzo smo išli, koliko puta smo krivo skrenuli, odustali pa ponovno krenuli, nego koliko smo bili ustrajni u krčenju svog puta, koliko ustrajni smo bili u tome da ne stanemo, da ne prestanemo putovati k Bogu iz ljubavi prema njemu. Jer postojanje nije ni stajanje ni stanje nego – postajanje. Postajanje hodočasnikom svakoga dana.

Naslovna

Komentari

6 komentara na temu: Hodočasničko postajanje

  1. Krist Istina kaže:

    Ja nekad pomislim da je laž koliko ti godina imaš. A onda opet, samo nisi zatvorio svoje srce i postao dosadni odrasli kao većina nas! Tako jednostavno! Vjerujem da je tvoje srce poticaj drugima da umiju tako ga otvoriti! Barem meni je! 🙂 Samo tako naprijed!

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  2. Julizbrunska osam kaže:

    🙂

    U iščekivanju nove kolumne… 😉

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  3. filip kaže:

    suuuuper, to je to hodočastiti, ne sjediti, ići naprijed!
    veliki + za književnost!

    BB

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  4. s. Rita kaže:

    jako zanimljivo i poticajno 🙂 bravooooo 🙂

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  5. Phyllip kaže:

    Luka, pa ovo je fenomenalno!
    Sviđaju mi se sve tvoje kolumne, a posebno mi se sviđa taj tvoj osobni dodir koji ubaciš u svaku.
    U tebi vidim nadahnuće i uzor i nadam se da ću bar u jednom trenutku svoga života biti barem upola dobar pisac kao ti 😛

    Samo tako nastavi 😀

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

    • nemojdamekoljes kaže:

      Hvala 🙂 naši su životi najbolja priča koju imamo, pa zašto je ne upotrijebiti? Sretno ti s pisanjem, samo ne zaboravi – mjera dobrog pisca nisu drugi pisci ni druga djela, nego ono koliko je njegovo srce u tome. 🙂

      Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*