Josip Matezović

Mala olovka

„Anatomija“ molitve

kategorija:  | objavljeno u: 

45534_10151339462934566_459060905_n

 

Došla mi je nedavno jedna misao u molitvi. Počeo sam razmišljati o anatomiji. I znam da će vam to sada zvučati ludo, no potrudit ću se objasniti na što sam mislio.

Naime kada se uopće spremamo na molitvu, svojim se mislima okrećemo Bogu. A u danu tim istim mislima kujemo planove kako nekoga posprdati, kako ispasti glavni u svojoj ekipi da bi bili prihvaćeni. U takvim trenucima ne  mislimo na bližnjega koji je predmet sprdnje, a još manje na Boga koji sve to žalosno promatra.

Idemo korak dalje…

Naše uši – U molitvi osluškujemo tišinu ili možda pucketanje plamena svijeće, lagane glazbe ili zvukova koje nas uvode u intimni odnos sa našim Stvoriteljem. A u danu…Galama, buka, preglasna glazba (jer to je moderno). Redovito imamo slušalice i zabijamo se u svoje male svijetove ne gledajući oko sebe.

Naše usne i jezik – U molitvi izgovorimo tolike divne riječi: hvalospjeve, pohvale, muke, poteškoće. Izgovaramo ono što nosimo, što osjećamo. Usnama i jezikom pjevamo, kličemo, zahvaljujemo i jadamo se… I Bog to čuje… A kroz dan…Kolike laži izgovorimo? I one velike, ali i one male, bezazlene od kojih često ni sami nemamo koristi, no ipak, ni sami ne znajući, kažemo ih. Koliko ogovoranja i priče o onima koji nisu tu. Baš to vrijeme bude najbolje za razgovor o njima. Baš tada jer nisu tu, pa da iskoristimo priliku prokomentirati sve što smo uočili – većinom loše stvari. Usudio bih se reći da izrečemo i psovke i pogrdne riječi… Da, sve su to naše usne i jezik sposobne učiniti. I toliko dobroga, i toliko zla.

Naše ruke – U molitvi su sklopljene, s njima se križamo, njima gestikuliramo. Njih podižemo, s njima slavimo. Njima možemo milovati. S njima možemo grliti. Možemo s njima graditi i stvarati. Po njima primamo samoga Boga u pričesti… Čovječe! To je zbilja ogromna stvar, veliko Otajstvo. No može i drugačije… Po rukama možemo pasti u grijeh. Bilo prema sebi ili prema bližnjem. S njima možemo izazvati ozljede, s njima možemo uništavati, rušiti, kidati i lomiti… Opet na kraju, s njima možemo činiti i dobro i zlo.

Naše noge – S njima u molitvi klečimo. Po njima priznajemo svoju malenost i grešnost, svu svoju ljudskost i ograničenost. A kroz dan? S njima svakodnevno bježimo. Možemo bježati od ljudi, od susreta. Možemo bježati od odgovornosti, s nastave, s fakulteta… Jednostavno se udaljiti…

I  vraćam se odnosu s Bogom… Jesmo li pozvani bježati? Jesmo li pozvani graditi ili rušiti? Jesmo li pozvani lažno svjedočiti i društvo obogaćivati psovkom. Jesmo li pozvani sprdati, ismijavati?

Mladom čovjeku poput nas teško je odolijevati svemu što mu svijet nameće kao ispravno. Teško je odolijevati tome da odluta iz Božjeg stada. Zašto? Jer želi biti pastir. Želi biti pastir svoga društva koje će slušati njegove zamisli, smijati se njegovim šalama i pošalicama. Želi pokretati mase… I znaš što?! Nije to ni loše kada se zna sve te ambicije usmjeriti na pravi put. Put Isusa Krista… Pogledaj samo sv. Franju i put kojim je on usmjerio svoje društvo. Bog po nama može učiniti velika djela. Povesti svoje društvo na molitvu, na Framu, na svetu Misu, na klanjanja… Tim putem predvoditi – to je posao za hrabre. To je posao za odvažne. To je posao za svakoga od nas. Ja vjerujem da ti to možeš. Siguran sam i da Gospodin vjeruje da ti to za Njega možeš učiniti. Nemoj čekati. Moli i radi.

305024_10151339462769566_2009157621_n



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*