fra Ivan Penava

Jedno pitanje

Što nam je to papa Benedikt XVI. ostavio u nasljedstvo?

kategorija:  | objavljeno u: 

_65840626_hi017199888

Kad su se svi raspisali o teorijama odluke pape Benedikta XVI. da se odrekne papinske službe, odlučio sam i ja napisati svoju teoriju. Ali teološki i vjerski i kako se danas često kaže – „znanstveno utemeljenu“. Želio bih s vama framašima i drugim duhovnim asistentima podijeliti ono iz papine odluke što može svima nama biti poučno i na korist duhovnog rasta.

Kada sam još nekoliko puta pročitao cijelu izjavu kojom se Papa odrekao svoje papinske službe primijetio sam dvije stvari. Prvu verziju njegove izjave pronašao sam na engleskom jeziku i tamo je Papa doslovno rekao kako je odluku donio nakon što je „repeatedly examined my conscience before God„, dakle doslovno prevedeno na hrvatski „više puta ispitao svoju savjest pred Bogom“. Nijemci su riječ savjest preveli sa svojom riječju „Gewissen“, a pošto je sam Papa svoju izjavu izrekao na službenom jeziku Crkve, što je još uvijek latinski, otkrio sam da je izrekao riječ „conscientia“. Inače, izvorni službeni tekst, kao i prijevode na još sedam jezika možete pronaći na službenim Internet stranicama Vatikana: www.vatican.va.

Ne znam zašto se u prijevodu na hrvatski jezik izgubila ta bitna riječ „savjest“. Papa je poručio kako je više puta ispitao svoju savjest, dakle ponavljajući tu radnju, i to pred Bogom. Koliko jednostavne, a opet duboke i važne riječi. Papa je ispitivao svoju savjest glede te velike odluke. Nije rekao da je tu odluku preispitivao u odnosu na savjetnike kardinale, ili prema biskupima ili možda pod utjecajem više od milijarde vjernika koje je ta odluka iznenadila i koji su drugačije očekivali kraj njegova pontifikata. Slobodan od svih njih, bez obzira na svoju veliku i svetu odgovornu službu, on je kao osoba stao pred Boga. Nije svoju odluku ispitivao pred ljudima već pred Bogom.

Sjećam se savjeta kojeg sam jednom dobio kada sam odlučivao o nečemu: rekli su mi da stavim da na papir dobre i loše strane te odluke i da tada objektivno vagnem. Savjetovali su mi kao da ta odluka treba biti plod neke logike koja stoji napisana na papiru, kao da je za zrelu i mudru odluku dovoljno samo moje razmišljanje o toj stvari, tj. moje predviđanje. Dugo sam se držao tog savjeta, ali sam čitajući ovu papinu izjavu shvatio kako je važno često ispitivati savjest pred Bogom, čiji je ona glas, a ne samo pred golim činjenicama.

Da, znam, reći će mi moja braća franjevci, kako i mi u brevijaru kod molitve povečerja imamo obrazac za ispit savjesti. I svaki je vjernik pozvan navečer prije spavanja ispitati svoju savjest, vidjeti što je dobro učinio u danu i zahvaliti ponizno Bogu na tome, podrazumijevajući da svako dobro dolazi od njega. Ali i vidjeti i ono što je zlo učinio, pogriješio ili sagriješio te za to moliti oproštenje od Boga. No, koliko zapravo često obavim iskreno taj ispit savjesti? Rijetko. A i ako ga obavim, ne zadržim se dovoljno dugo da prođem cijeli dan u svojim mislima. Ovo mi je prilika da budem revniji u toj duhovnoj vježbi.

Sjećam se svjedočanstava bivših ovisnika koji se nalaze u zajednici Cenacolo. Oni svaku večer imaju zajedničko okupljanje na kojem  prepričavaju svoj dan i ako netko ima protiv koga neku pritužbu potrebno ju je izreći pred svima. Ili tražiti oproštenje ako netko sam uvidi da je tokom dana nešto krivo učinio. Na taj način dečki ponovno ispituju svoju savjest i vježbaju se koristiti je.

A sjetite se govora kojeg je papa Benedikt XVI. održao našim političarima i kulturnjacima kada je bio u Zagrebu u Hrvatskom narodnom kazalištu 4. lipnja 2011. U središte tog svog kratkog govora je stavio upravo savjest, rekavši kako „kvaliteta društvenoga i građanskoga života, kvaliteta demokracije, dobrim dijelom ovise o tomu “kritičkom” čimbeniku, odnosno savjesti, o tome kako je se shvaća i o tome koliko se ulaže u njezino oblikovanje.“ Savjest se ne smije ograničiti na njezin subjektivni okvir, nego ako se otkrije „kao mjesto slušanja istine i dobra, mjesto odgovornosti pred Bogom i braćom ljudima, što je protiv svake diktature, onda ima nade za budućnost.“ Ovdje kao da je održao sat vjeronauka pred prvu svetu ispovijed kada se uči o savjesti. Čini mi se kao da i mnogi mlaki vjernici nisu naučili što je to savjest i kao da su u svojem razmišljanju i vjeri ostali u razdoblju pred prvu ispovijed, dakle u trećem osnovne.

Za razliku od njih Papa ostaje dosljedan i očito je i tada u Hrvatskoj svjedočio, kao i danas u svojoj izjavi odreknuća, ono što stalno živi, a to je da mu je savjest jako važna, da radi na njoj, vježba je i često se i više puta preispituje. Ali ne sam pred sobom ili pred golim činjenicama na papiru već pred Bogom. Bog je vječno dobro, vječna ljubav pred kojom trebamo ispitivati svoje odluke.

Druga stvar na kojoj sam se zadržao iščitavajući ponovno izjavu njegovog odreknuća je nastavak spomenute rečenice, a to je: „došao sam do uvjerenja da mi moje snage, zbog poodmakle dobi, više ne dopuštaju vršiti na prikladan način moju papinsku službu.“ Što vidim u ovoj izjavi? Vidim razum koji logički otkriva činjenice koje mu onemogućavaju da dobro vrši svoju službu. Papa se ne drži samo vjere kojom ispituje svoju savjest pred Bogom, već i razuma koji ga svojom logikom upućuje na gole znanstvene činjenice.

O važnosti razuma u životu vjernika govorio je i u svojem govoru na Sveučilištu u Regensburgu 12. rujna 2006. Tada je bio krivo shvaćen i protumačen pa je naknadno objasnio: “Odlučujuća rečenica u toj argumentaciji protiv obraćenja silom glasi: ne djelovati prema umu protivi se Božjem biću. Samo sam za tu rečenicu citirao dijalog između Manuela i njegova perzijskoga sugovornika. U toj se rečenici pojavljuje tema moga sljedećeg razmišljanja, istaknuo je Papa u bilješci. Ta su razmišljanja upravljena posebice zapadnome svijetu i njegovome ograničavanju razuma na ono što se može utvrditi pokusom.“ U Regensburgu je Papa pozvao na hrabro otvaranje širini razuma: samo ako se razum i vjera sjedine na nov način – to je bila srž govora – postajemo sposobni za pravi dijalog kultura i religija, dijalog, kako je napomenuo Sveti Otac, koji nam je tako prijeko potreban.

Da, da, opet se vraćamo da zajednički rad, na dva krila koje nose čovjeka kroz život, a to su vjera i razum, fides et ratio, kako bi se to na latinskom reklo. Papa ovom izjavom i svojim životom svjedoči važnost i vjere i razuma u svojem životu. Mogli bismo reći da kao vjernik živi vrlo razumno, ili da kao znanstvenik živi vrlo pobožno.

To je ono što nam ostavlja u svoje nasljedstvo: čovjek treba kao vjernik živjeti razumno. Dakle, ne smije šutjeti na nepravdu i zlo, pa i u svojim redovima. Ne smije svoju odgovornost umanjivati skrivajući se u masi ljudi. Ne smije svoj vjerski život odvajati od društvenog i javnoga. Čovjek vjernik svoju vjeru uvijek nosi sa sobom i to nije fanatizam, već nešto posve ljudsko, posve razumno. Vjera i znanost nisu u suprotnosti kao što nam danas nameću neki političari i znanstvenici u Hrvatskoj. Baš suprotno izjavio je jedan drugi razumni vjernik prof. Tonči Matulić, na javnoj raspravi „Večernjeg lista“ o Zdravstvenom odgoju kada je rekao: „Znanstvene činjenice obvezuju čovjeka u savjest.“ Tj. ako je nešto uistinu znanstveno dokazano, kao što su dva i dva četiri, onda čovjek laže i griješi ako to negira.

Vjera se gradi na razumnim činjenicama, ali ih nadilazi. Upravo nam o tom skladu vjere i razuma svjedoči papa Benedikt XVI. Razumno je uvidio da mu snage, zbog poodmakle dobi, više ne dopuštaju vršiti papinsku službu i zbog toga je preispitao svoju savjest pred Bogom, te donio slobodnu odluku. Nije ograničen činjenicama niti je ograničen Bogom, već uvažavajući i jedno i drugo ostaje slobodan u svojoj odluci.

I za kraj, zanimljivo je primijetiti kako je Papa najavio svoje odreknuće baš na blagdan Gospe Fatimske kada katolička crkva slavi Dan bolesnika. On je tada na poseban način pokazao na mjesto koje stariji i bolesni trebaju imati u našem društvu. I poput bl. pape Ivana Pavla II. na svoj način je pokazao kako treba živjeti svoju starost i bolest – povući se u molitvu i mir.

Da dodam samo kako je svoju odluku tempirao, oslanjajući se na liturgijsku godinu, upravo na početak korizme i time ostavio Crkvu prividno bez pastira, upravo kao što je i Isus u svojoj smrti ostavio svoje apostole same na kušnji. No, Papa ipak Crkvu nije ostavio samu već ju je povjerio „brizi Vrhovnog Pastira, Našega Gospodina Isusa Krista“, pokazujući još jednom kako je Crkva prvenstveno Božje djelo, a tek onda ljudsko.

Stoga je ovo korizmeno vrijeme prilika cijeloj Crkvi da se preispita i pokaje za svoje slabosti i grijehe. I upravo će kardinali u ovom korizmenom i pokorničkom ozračju pristupiti izboru novoga Pape, koji će na službu vjerojatno nastupiti taman pred blagdan Isusova uskrsnuća, kada je Krist pobijedio smrt i obnovio cijeli svijet. Ovo je vrijeme prilika i za cjelovitu i snažnu duhovnu obnovu Crkve.

Komentari

2 komentara na temu: Što nam je to papa Benedikt XVI. ostavio u nasljedstvo?

  1. Giuseppe kaže:

    Ispočetka moram priznati da me vijest o njegovom odreknući iznenadila, i zanimalo me što je razlog takvoj odluci.
    I počeo sam o tome razmišljati. zadnjih par godina došao sam u doticaj sa puno njegovih knjiga (što vezano uz faks, što privatno). I upravo sam shvatio to, da je uvijek razumno pristupao svemu što je radio, ali uvijek računajući na Boga, uvijek se oslanjao na Njega i molitvu u kojoj je tražio Njegovu volju… I sada mogu reći da ga razumijem i shvaćam, na kraju i podržavam u njegovoj odluci.
    Dao nam je primjer kako trebamo uvijek i u svemu tražiti Božju volju, bez obzira koliko smo sposobni, inteligentni, marljivi. Samo u neprestanom osluškivanju Božje volji možemo u potpunosti činiti ono što On traži od nas, što svakako činimo i kroz ispit savjesti kojega si ovdje lijepo razradio i naglasio… 🙂

    Like or Dislike: Thumb up 1 Thumb down 0



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*