Luka Tripalo

Pogled unutra

Horor-učinak

kategorija:  | objavljeno u: 

Znam da je ovakav naslov sasvim izvan duha radosti uskrsnog vremena – o duhu hrvatskog jezika da se i ne govori – ali je upravo to uskrsno vrijeme ono koje se od svega u našem životu najviše tiče – straha. Doista, Krist je svojim uskrsnućem dokinuo razlog i za koji drugi strah osim onog svetog, Božjeg straha – straha da svojim životom ne uvrijedimo ljubav Božju. No, unatoč hrabrosti na koju nas Uskrs svake godine poziva, strahu nismo ništa manje podložni. Dapače; strah nas čeka na svakom koraku, a nerijetko i prije nego korak uopće učinimo.

Čini nam se kao da strah zapravo zaprema cijeli prostor oko nas: njegova je prisutnost jasna i neusporediva s čim drugim.  Pojmimo ga toliko zbiljski da nam izgleda kao da postoji neovisno o vremenu i mjestu, sasvim neovisno i o nama.  Čak razlikujemo strahove prema snazi i pridijevamo im imena, od malih – trta, trema, plašljivost, strepnja, bojazan, zebnja, uznemirenost, tjeskoba – pa do velikih – trepet, jeza, strava, užas. I tako, imenujući ga, dopuštamo strahu da u našoj svijesti postane nešto što živi pored nas, nešto što nas može obujmiti, obuzeti i konačno obvladati. Jer strah sa svim svojim imenima i licima ipak ne živi dalje od naše nutrine. On njome ne vlada, ali neprestano proviruje i provjerava hoćemo li pristati na njegovu prisutnost kao na nešto protiv čega se ne može i ne treba boriti. Tek kad se taj pristanak dogodi – kada strahu i ne znajući otvorimo svoje srce – tada nas, riječima Svetog pisma, strah može spopasti, na nas se oboriti i uhvatiti nas; tada možemo biti u strahu, od straha drhtati i razboljeti se, rasuti se od straha i ginuti; tad se od straha ne može ni živjeti, jer tad zbilja živi samo – strah.

Baš zbog toga što se hrani nama samima, a postaje i snažniji od nas, strah nam ostaje zagonetan, zanimljiv, pa čak i privlačan. Možda to objašnjava činjenicu da ljudi imaju potrebu snimati i gledati hororce. Kako god bilo, baš uoči ovih uskrsnih dana sestra mi je iz dnevne sobe poslala poruku da dođem s njom gledati film, jer ju je strah. A na televiziji – jedan tipični hororac: najbanalnija, najneuvjerljivija moguća priča, hrpetina specijalnih efekata, pretjerivanje sa stravičnom glazbom i onim trenutcima tišine kad jednostavno znate da će iz mraka izroniti nešto i u najmanju ruku odgristi lice glavnom liku. Sve u svemu, kad film završi, znate da je to bila jedna osrednja mješavina koještarija kojima se plaši malu djecu; pa ipak, vjerojatno ćete spavati s upaljenim svjetlom ili barem provjeriti da se kakav ubojica nije zavukao ispod vašeg kreveta. Drugim riječima, koliko god hororci bili banalni i neuvjerljivi, nije vam svejedno: jedan sićušni dio vas uvijek vjeruje da je to istina. I koliko god sićušan bio, od vašeg nemira može rasti u nedogled.

Zanimljivo je kako i Sotona djeluje vrlo slično – mnogo toga čime nas napastuje utemeljeno je upravo na ovom horor-učinku. Uopće nam nije bitno jesu li naši razlozi za strah racionalni ili ne: mi se bojimo mogućeg i nemogućeg, svoje prošlosti i svoje budućnosti, događaja i planova, ljudi i stvari, osjećaja i iskustava. I bez obzira na veličinu ili izvor tog straha, on nas svejednako paralizira: strah od pomisli prelazi u brigu, od brige u uvjerenje, od uvjerenja u prihvaćanje činjenice da smo nemoćni. Tad zbilja i postajemo nemoćni i tad je Sotona postigao svoje. Jer nas Sotona može samo zaplašivati, skakutati oko nas, šaputati nam, uvjeravati nas i obeshrabrivati, podmetati nam zamke i napastovati nas; ali to je samo hrpetina nesvršenih radnji – hrpetina specijalnih efekata koji zbiljski nemaju nikakvu moć nad nama. Strah nije Sotonino oružje: jedino Sotonino oružje naša je nemoć. A jedina je takva nemoć – prihvatiti Sotoninu laž da se protiv straha ne možemo boriti.

Vjerskim se krugovima širi ona izjava kako u Bibliji 365 puta stoji: „Ne boj se!“ No, mnogostruko se više puta spominje strah. Strah nam je potreban i on nas zaista treba obujmiti, obuzeti, obvladati. Ali ne bilo kakav strah. Strah od toga da uvrijedimo Boga, da ispred njega i svoje ljubavi prema njemu postavimo išta drugo, pogotovo neki drugi strah. Bez toga se straha ne može dobro živjeti; taj je strah onaj mir koji uskrsli Isus kao dah predaje svojim apostolima u prvom susretu; taj je strah dar Duha koji na nas silazi po sakramentima kao što je sišao o Pedesetnici na apostole. Taj je strah najveći dar Isusova uskrsnuća: strah koji svojom snagom izgoni sve strahove, jer nas neprestano poziva da strepimo oko svoje ljubavi; da se bojimo jedino da ne ljubimo dovoljno.

Savršena ljubav



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*