„Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda!“ (Ps 94, 7)

kategorija:  | objavljeno u: 

dancing_in_the_meadow_by_saver_ag-d3y0ip2

Tražim te, Gospodine. Moram Ti priznati, dobro se skrivaš. Ili je moj pogled toliko zamućen da Te ni kraj tolike ljepote ne mogu vidjeti. A htjela bih. Teško mi je ovo srce, Gospodine. Postaje sve tvrđe i tvrđe, osjećam da tone. Udaljava se i sve Te slabije čuje. Poželim Ti viknuti da dođeš. Viknuti toliko glasno da probudim sve usnulo na ovome svijetu. Viknuti Ti da me čuješ. Ili barem da osjetim da čuješ. Viknuti toliko da se raspukne ovo srce od kamena, teško srce. Možeš li čuti očajnički krik duše koja čezne za zrakom tvoje milosti? Ma znam da možeš. Pa Ti sve možeš. Samo je ljubav potrebna. Ljubav koja čuje nježne riječi svoga Stvoritelja. Ljubav koja može primiti beskrajnu milost kojom kupaš svako svoje biće. Ljubav koja slama svako kameno srce. Znam da mi govoriš. Znam da i Ti vičeš i da želiš probuditi uspavanu radost u meni, dozivaš me. Zoveš me na beskrajna polja radosti, nade i ljubavi. Zoveš me na ples. Bio bi to ples s najboljim plesačem koji savršeno poznaje korake i melodiju moje duše.  Ali isto tako znaš da mi treba vremena. Razumiješ da kod nas ljudi to sve ide tako sporo. Tako postepeno. I Ti čekaš. Moj strpljivi Bog. Čekaš da Te čujem i da Ti se odazovem, a onda, onda ćemo plesati. Stvoritelj i njegovo stvorenje koje je napokon čulo. Koje napokon ima pravo srce spremno da se odazove na svaki korak koji je njegov Stvoritelj pripremio. Koje se napokon može prepustiti vodstvu Najboljeg Plesača.

Katarina Nikolić, Frama Sikirevci

 



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*