Ponositi se vjerom

kategorija:  | objavljeno u: 
267_h
Braćo, ako se tko i zatekne u kakvu prijestupu, vi, duhovni, takva ispravljajte u duhu blagosti. A pazi na samoga sebe da i ti ne podlegneš napasti. Nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov! Jer misli li tko da jest štogod, a nije ništa, sam sebe vara. Svatko neka ispita sam svoje djelo pa će onda u samom sebi imati čime se dičiti, a ne u usporedbi s drugim. Ta svatko će nositi svoj teret.
A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu. (Gal 6  1-5, 14)

Jednom prilikom, na satu tijekom kojeg se raspravljalo o raznim temama, profesorica je mene i moje kolege pitala što nam je bitnije: vjera ili domovina. Mene je pitanje pomalo naživciralo jer sam znala svoje kolege i točno sam pretpostavila da većina njih nema ili ne želi podijeliti svoje stajalište o toj temi. Jedan je kolega rekao da njemu ni jedno ni drugo nije važno, drugi su šutjeli, a ja sam već standardno bila „zatucani“ vjernik.

Dosad već većina mojih kolega zna da sam vjernica. Bogu hvala! Nije mi problem na satu reći što mislim kada netko izjavi da je Isus u euharistiji samo kao simbol ili odgovoriti na pitanje zamišljam li i ja pakao kao vječno prženje na ražnju. Da, ovo su sve stvarni primjeri iz mog akademskog iskustva. Voljela bih reći da sam svaki put sto posto na nivou kad treba svjedočiti vjeru, no to bi bila laž. Ipak, puno sam napredovala u zadnjih godinu dana, a da nisam na tome aktivno radila. Jednostavno mi je postalo lakše svjedočiti. Tek kada pogledam unatrag, shvaćam što je tome uzrok: počela sam se doista ponositi svojom vjerom u Oca, Sina i Duha Svetog i pripadnošću Crkvi. Ne bih vam baš mogla objasniti kako i zašto je do toga došlo, no to ionako sad nije najbitnije. Ono što želim reći jest to da ponos u vjeri može biti dobra stvar u onim trenutcima kada nas vodi i potiče da svoju vjeru hrabro svjedočimo.

78be8188b3b4fdbb3ddd7c4dd05ed306

Mislim da je razlog, ili barem jedan od razloga, zašto moje kolege ne vole govoriti o svojim vjerskim uvjerenjima to što nisu sigurni imaju li ih i kakva su. Jednostavno o tome ne razmišljaju ili su zbunjeni i ne znaju što da misle u moru različitih podataka i ideja. Teško je svjedočiti nešto u što nisi siguran, u što nemaš pouzdanje. Pouzdati se u Boga, između ostalog, znači vjerovati da je on Istina. Ako doista vjeruješ da je on Istina, tome nećeš moći okrenuti leđa. Čuvat ćeš to u svom srcu i ponositi se Božjom prisutnošću u svom životu.

Bez ponosa i uzdanja u Boga teško ćemo biti prepoznatljivi kao svjetlo svijeta. Naravno, to ne znači da ćemo se uznositi i misliti da smo bolji od drugih, već da ćemo svaki dan zahvaljivati Bogu na svim njegovim darovima i sve svoje uspjehe dijeliti s njim. To znači da ćemo sve što jesmo biti Bogu na slavu i zahvalu.

Pavao u svojim poslanicama često govori o ponosu. Osim u gore istaknutim retcima iz poslanice Galaćanima o tome govori i u drugim poslanicama:

Ne stidim se, uistinu, evanđelja: ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje – Židovu najprije, pa Grku. (Rim 1, 16)

Imam se dakle čime dičiti u Kristu Isusu s obzirom na ono što je Božje. (Rim 15, 17)

Da, i Mojsije bijaše ovjerovljen u svoj kući njegovoj kao služnik da posvjedoči za ono što je imalo biti rečeno, ali Krist – kao Sin, nad kućom njegovom. Njegova smo kuća mi ako sačuvamo smjelost i ponos nade. (Heb 3, 5-6)

Mislim da ima nešto posebno u tome što Pavao ističe svoj ponos. Pavla je sigurno bilo stid zbog svega onoga što je kao Savao radio protiv Crkve. Vjerujem da mu je na početku bilo teško prihvatiti da je sve to vrijeme bio u krivu.  No, Pavao nije očajavao i prepustio se Božjoj ljubavi koja ga je pretvorila u novog čovjeka. Vjerujem da je upravo zbog svoje prošlosti bio tako gorljiv u svom poslanju. Često smo zadivljeni svom snagom koju su on i ostali apostoli pokazali u svom djelovanju i mučeničkim smrtima. No, baš kao i Marija, oni nas svim svojim djelovanjem usmjeruju dalje od sebe i bliže Kristu. Na to pred Bogom zaista mogu biti  ponosni jer su ga svojim životom proslavili.

I naš nam sv. Franjo u pitanju ponosa može biti izvrstan primjer. Zašto je želio biti vitez? To je bila samo titula, a po bogatstvu je mnoge plemiće i nadmašivao. Franju novac ni tada nije zanimao, on je želio čast i slavu. U grupi plemića on je jedini bio pučanin. Je li možda ranjen ponos utjecao na njegove želje? Je li zato nastojao biti glavni u društvu kao za neku vrstu nadoknade i  pokazatelja da je jednako vrijedan kao i oni?

Franjo je na kraju i postao vitez – Božji vitez. Bog je iskoristio Franjin karakter i čežnje te se po njima u Franji proslavio. Kada pogledamo cjelinu Franjina života, zar ne uočavamo u njima odjek Pavlovih riječi: A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista…?

velika-poruka

Što za nas znače te Pavlove riječi?

Naravno, svi se mi ponosimo različitim stvarima: svojom domovinom, obitelji, postignućima itd. No, što nam to sve vrijedi ako je bez Boga? Kada se sebično ponosimo, zapravo niječemo Božji udio u onome što jesmo. Tko nam je dao naše talente? Tko nas je smjestio baš u ovo mjesto, u ovu obitelj i domovinu?

Zato se uvijek trebamo čuvati ponosa koji udaljuje od Boga i vodi u grijeh. U svemu što jesmo, ponosimo se križem i uskrsnućem našeg Gospodina koji nas vodi kroz život. Sve što radimo, radimo na slavu Božju i budimo ponosni što smo njegova djeca.

Dubravka Sertić, Frama Našice



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*