Zamke ponosa

kategorija:  | objavljeno u: 

090415-dvaPrvaMjesta

Sir 3,17-20, 24

            Sine moj, budi krotak u poslu svojem, i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli. Što si veći, to se većma ponizi, da nađeš milost u Gospoda. Jer veliko je milosrđe Božje i poniznima otkriva tajnu svoju. Iako je velika moć Gospoda, on prima počast poniznih… Mnoge već zavede njihova umišljenost, i opaka uobraženost iskrivi im misli. 

Ponos proizlazi iz osobne spoznaje da se nešto učinilo, ili se sudjelovalo u nečem posebnom ili pohvalnom. Tako shvaćen, ponos nije u sebi izopačen.  No, imamo mnogo češće krivo shvaćen i  krivo življen ponos. Takav ponos uzrokuje da čovjek sve oko sebe usmjerava prema vlastitom egu i subjektivnom prosuđivanju. Je li nešto ugodno ili nije, pruža li prednosti ili zahtijeva trud, a ne je li nešto dobro samo po sebi, odnosno za druge. Taj egocentrični stav vodi čovjeka prema prosuđivanju ponašanja i mišljenja drugih u odnosu na sebe, odnosno, prema više ili manje jasnoj želji da bi se trebalo ponašati onako kako to želi pojedinac.

Živimo u društvu koje boluje od toga da ljudi sebe uzvisuju time što će druge poniziti. Rivalstva su prisutna na sve strane. Toliko je tragikomične taštine oko nas, toliko umišljenosti, uobraženosti i lažnih veličina. Svi bi htjeli biti neki lideri ili idoli mase. Industrija zabave većinu svojih “prime time” emisija bazira na izopačenoj verziji ponosa. Reality showovi u kojima se bira najbolji pjevač, plesač, model itd. top-liste najbolje odjevenih osoba, najpopularnijih političara, javnih osoba, čak postoji  top 30 najpopularnijih svećenika u Hrvatskoj, no, to su samo neki “tumorni” oblici ponosa. Takav izopačen ponos druge ignorira, pretvara u brojeve, roblje, trgovačku lovinu, cifre na tekućem računu. Drugi su tu da služe našoj slavi, oni su lađe na kojima stojimo u uzburkanim vodama karijera i nemirnim, promjenjiv vjetrovima trendova i stilova.

Mala je značenjska, ali je velika stvarna razlika između ponosa i biti na ponos. Prisjetimo se evanđeoskog događaja na obali Genezaretskog jezera kad je Isus Šimunu rekao da na njegovu riječ baci mrežu, Šimun je svoj ponos stavio na raspolaganje. Baciti mrežu u trenutku kad nije vrijeme za ribolov znači izložiti se izrugivanju onih koji te promatraju i sve svoje ribarsko iskustvo staviti postrane naspram riječi nepoznatog stranca. No, u Šimunu je vjera bila jača od ponosa i vlastitog ribarskog iskustva. Ponos je stavio postrani i taj njegov čin nam je i danas na ponos.

Postoji jedna vrlina koja ponos čuva da se ne pretvori u oholost, a to je poniznost. Sveti Augustin je napisao: „Ako me pitate koji je osnovni element učenja i ćudoređa Isusa Krista, odgovorit ću vam: prvo je poniznost, drugo je poniznost i treće je poniznost”[1]. On je Učitelj koji svojim učenicima pere noge, koji se sa svima druži, ne praveći razlike između siromašnih i bogatih, pravednih i nepravednih.

Poniznost nije neki hobi, koji nam je dan na izbor prema simpatijama. Neophodno je potrebna. Biti ponizan znači biti istinoljubiv, iskren pred Bogom, ljudima i pred samim sobom. Pred Bogom valja biti ponizan, a pred ljudima držati svoje dostojanstvo. Poniznost nije vrlina koja se postiže voljnim naprezanjima. Ponizan čovjek svjestan je svojih dobrih strana, dakle nije lažno ponizan, ali zna da je sve to dano i darovano i da povlači sa sobom veliku odgovornost, jer, kako reče Isus: “komu je mnogo dano, od njega će se mnogo i tražiti”. Tko je istinski ponizan u evanđeoskom i zdravom smislu, ne čini sebe umjetno malenim i lošim, nego se vježba u tome da sebe sve više i više vidi očima Božjim i da odbaci svoje ‘maske’ pred drugima. Poniznost nije ponižavanje. Poniznost je poštenje prema samome sebi, osjećaj za vlastitu mjeru, skromnost. Samozaboravnost. Sv. Terezija će reci:”Poniznost je istina” , tj. istina o samom sebi. Ona je spoznaja da uvijek možemo pogriješiti i da uvijek imamo što naučiti.  Poniznost ne znači biti zadovoljan malim. Poniznost voli ono što je veliko u očima Božjim, a za to ne postoji mjera.

            fra Branko Janjić, TOR

             Mladi je plemić došao k svetom opatu, da bi ga on primio u svoj Red. Opat je najprije htio upoznati njegove duhovne sklonosti i sposobnosti, pa bi tek onda donio odluku što će mu savjetovati. Mladić, prepun ponosa, ustane i počne: – Ja se uvijek oblačim u bijelo. Ja ne pijem ništa nego vodu. Ja se zimi gol uvaljam u snijeg – da mrtvim tijelo. Ja sam stavio u svoje cipele čavle da me i one umrtvljuju.

            Ja svaki dan naređujem svome štitonoši da me četrdeset puta bičuje. Ja… ja… pa opet ja… Baš u tom trenutku ispred prozora sobe u kojoj su razgovarali pojavi se njihov samostanski konj. Pošao je na korito, napio se vode te se pred ulazom u štalu izvaljao na snijegu. Opat zaključi:

            Vidiš! I ovo je stvorenje bijelo. Ne pije ništa nego vodu. Golo se valja po snijegu. Čavli mu se nalaze pod nogama. Više od četrdeset puta na dan dobije bič. I kada sve zbrojimo, opet ostaje samo konj i ništa više.

Za redovnika treba nešto drugo, a ovo će prvo doći svakako poslije.

Legends of the Monastic orders


[1] Sv. Augustín, Pismo. 118, 22.

 

Komentari

Jedan komentar na temu: Zamke ponosa

  1. Rita kaže:

    Jako lijepo 🙂 posebno hvala na ovim riječima: “Poniznost je poštenje prema samome sebi, osjećaj za vlastitu mjeru, skromnost. Samozaboravnost.”

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*