Smije li framaš biti ponosan?

kategorija:  | objavljeno u: 

Frama Hrvatska

Otvorim stranicu Youtube-a  kako bih poslušao Baretovu pjesmu „Budi ponosan“ i tako našao inspiraciju za ovomjesečnu kolumnu. No, koliko god volio neke Baretove inspirativne pjesme, ovu sam prekinuo slušati i prije nego je započela jer je Bare rekao nešto što me naljutilo. „A sada pjesma o smrtnom grijehu.“, viče odjednom Bare, „Biblija kaže da je smrtni grijeh biti ponosan i bahat.“

Ma, je l’ to istina, da Biblija kaže kako je biti ponosan smrtni grijeh?! Znači li to da vjernici, kršćani, ne smiju biti ponosni? Smije li onda jedan framaš biti ponosan?

Znam ja da i među vama framašima ima ponosa, no i dalje ste vjernici. Sreo sam taj ponos kod vas više puta dok smo uspoređivali Framu s drugim grupama mladih, s raznim molitvenim zajednicama pa čak i s biskupijskim ustrojstvom rada s mladima. Ponosni ste što ste se zadnjih godina ujedinili i povezali na nacionalnoj razini pa se tako čini da vas ima mnogo. Ponosni ste kada dođete u drugi grad i tamo sretnete framaše i uključite se u njihovo bratstvo. Bili ste ponosni kada je trebalo volontirati za dolazak pape Benedikta XVI. u Hrvatsku i posebno ste ponosni kad god se sjetimo kako je Mateja Buha iz Drniša svjedočila pred papom o svojoj vjeri te rekla kako je njena vjera rasla u bratstvu Frame.

Ponosni ste vi framaši često puta jedni na druge, na svoj rad i uspjeh, ponosni ste na Framu i na sebe kao članove Frame. I to je dobro i zdravo. Čovjek treba biti zadovoljan s onim što je učinio. I to nije grijeh. Nije grijeh biti ponosan.

Ponosni framaši =)

Pitanje je kako se nositi s ponosom. Hoće li nas on odvesti u oholost, a ona jest smrtni grijeh, ili ćemo biti svjesni kako je ponos samo poticaj koji nam pomaže da još više radimo na sebi. Ako se uzoholimo zbog nekog svojeg uspjeha, onda zapravo zastanemo u svojem ponosu i počinjemo se vrtjeti oko tog uspjeha i oko sebe samih. Tada nas to vodi u egoizam. S druge strane, ako stvarno pogledamo na svoj uspjeh vidjet ćemo koliko još prostora imamo za napredak pa će nam ponos biti pokretačko gorivo za naprijed.

Kako bi čovjek stvarno bio ponosan, mora biti svjestan na što je to on ponosan. Treba biti svjestan kako ta stvar kojom se ponosi nije jedina i najsavršenija, već da postoje drugi i drugačiji koji su također ponosni na svoje stvari. No, to nas ne treba voditi u sukob s njima. Jednostavno treba biti svjestan razloga svojega ponosa.

Za nas Hrvate kažu da smo vrlo ponosan narod, a mi to s ponosom prihvaćamo. A kako i ne bi bili ponosni kad smo se vjekovima borili i branili protiv nekoga te tako razvijali svoju narodnu svijest. Dok sam boravio u Njemačkoj, taj hrvatski ponos sam nosio uvijek i svugdje sa sobom. Posebno sam bio ponosan kada su naši hrvatski nogometni reprezentativci pobijedili engleske nasred stadiona Wembley i time izbacili Engleze s natjecanja. Cijela Njemačka je pričala o tome. Bio sam svjestan i povijesti svojega naroda i istine o agresiji od koje smo se obranili ’90-tih godina. No, bio sam svjestan i da sam gost u Njemačkoj, svjestan da i drugi narodi imaju svoju povijest i zato sam se zanimao za njih. Bio sam ponosan istovremeno poštivajući drugoga.

Pa, tako mi je bilo i s našom katoličkom vjerom. Pola kršćana u Njemačkoj su evangelici, naša braća i sestre odijeljeni od katoličke Crkve. I katolička Crkva jako puno radi na ekumenizmu. Čak toliko da je često puta važnije reći da je nešto ekumensko nego katoličko. No, ja sam ponosno naglašavao da sam katolički svećenik i nisam se sramio zbog loših svećeničkih primjera koji su izlazili u javnost. No, uvijek sam rado pričao s evangeličkim župnikom, posjećivao njegovu obitelj i pitao o njihovim razmišljanjima i uvjerenjima. Bio sam ponosan na svoje svećeništvo i svoju katoličku vjeru, ali nisam dopustio da me ponos ometa u upoznavanju drugog i drugačijeg.

Ovih dana smo uključeni u građansku inicijativu „U ime obitelji“ koja sakuplja potpise za raspisivanje referenduma s pitanjem: „Jeste li za to da se u Ustav unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?“. Napadani smo i omalovažavani s raznih strana, a posebno od onih koji sami organiziraju građanska okupljanja pod geslom „Ponos“. I tu se onda pitam, zašto je njima dopušteno da budu ponosni na svoje seksualno opredjeljenje, a nama drugima nije.

Zg gay pride

Vjerujem da svatko ima pravo biti ponosan na nešto, s time da uvažava drugog i drugačijeg. Svojim potpisom za referendum samo želimo ponosno pokazati da smo ponosni na to da je brak zajednica muškarca i žene. Svjesni smo da drugi drugačije razmišljaju i da su ponosni na nešto drugo, ali neka nam ne priječe da mi budemo ponosni na svoje roditelje, svoje bake i djedove, svoje prijatelje koji kao mladi bračni drugovi prolaze kroz razne ekonomske i društvene probleme kako bi izgradili svoj brak i podigli svoju obitelj.

Volonteri - U ime obitelji

Stoga vas pozivam, dragi framaši, da budete ponosni na svoje porijeklo, na svoju vjeru, na svoju obitelj, na svoje opredjeljenje, na svoje uspjehe, na svoje prijatelje i bližnje. Nemojte se zbog svojeg ponosa uzoholiti, nego neka vam vaš ponos u poniznosti bude poticaj za rast, za upoznavanje drugog i drugačijeg.

Komentari

3 komentara na temu: Smije li framaš biti ponosan?

  1. fra Ivan Penava kaže:

    Na što ste vi ponosni? Jeste li ikada doživjeli omalovažavanje od drugih na to što vas čini ponosnim?

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  2. nemojdamekoljes kaže:

    I još jedna stvar koju često zaboravljamo: biti ponosan na svoju Crkvu! 🙂

    Like or Dislike: Thumb up 1 Thumb down 0

  3. snježana kaže:

    Slažem s s vama pater čovjek može biti ponosan na dobro koje je učinio.Mnogi se uznose i ohole čineći zlo to nije dobro .Razlika je biti ponosan u dobru ili biti uznosit u zlu .Nagrada za dobro je radost i mir u srcu i mi znamo kome služimo.Slava Bogu koji je izvor svakoga dobra u nama.

    Like or Dislike: Thumb up 1 Thumb down 0



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*