fra Ivan Penava

Jedno pitanje

Čija je radost?

kategorija:  | objavljeno u: 

Tekst Ode radosti

Dok sam ovih dana iščekivao ulazak naše domovine Hrvatske i nas Hrvata u zajednicu europskih naroda što je nazivamo Europskom unijom, otkrivao sam mnoge nove stvari s kojima ćemo se ubuduće češće susretati. Tako sam u jednom trenutku znatiželje odlučio potražiti izvorni tekst Schillerove Ode radosti čije je stihove Beethoven ugradio u svoju 9. simfoniju, a čija je melodija službena himna Europske unije.

Čitajući tu pjesmu na njemačkom jeziku otkrio sam kako je ta pjesma prožeta kršćanskom vjerom jer Schiller na nekoliko mjesta spominje Boga kao izvor radosti. Već u prvom stihu on radost naziva Božjom iskrom (Götterfunken), a kasnije čak spominje da „iznad zvjezdanog svoda mora ljubljeni Otac živjeti“ i još k tome: „primjećuješ li Stvoritelja, svijete; traži ga iznad zvjezdanog svoda; iznad zvijezda mora on stanovati.”

Svojim pjesničkim stilom Schiller opisuje radost kao Božji dar, kao nezasluženu milost koja je u Božjim rukama daleko iznad nas, iznad ovog stvorenog svijeta omeđenog zvjezdanim nebom. Time poziva čitatelja da se potrudi i pokuša nadići ovaj svijet te pronaći Boga Oca koji nas čeka u vječnosti.

Zaista, čitajući Odu radosti na ovakav način pitam se odjednom:  pa, čija je radost? Otkud ona u meni? Naišao sam na nekoliko komentara u kojima se tumači kako je Schiller ovom pjesmom samo želio podati hvalu bratstvu među ljudima i da je zato i uzeta za himnu Europske unije. No, čitajući izvorne stihove otkrivam da je pjesnik otišao puno dalje opisujući nas ljude tek poniznim primateljima te radosti s Božjih visina.

I tada sam se sjetio svojeg najdražeg retka iz Biblije, jednog stiha iz psalma 116: „Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu!“ Da, i ja se jako volim radovati i pokušavam u svakom danu, ma u svakom satu, a posebno u svakoj osobi koju sretnem pronaći neki novi razlog za radovanje, za radost i veselje.

Pokušao sam se prisjetiti kad sam se prvi puta nečemu radovao, ali ne mogu to točno odrediti. Kažu da se već  nakon rođenja smješkamo svojim roditeljima kad ih vidimo, no ja svjesno uspijevam prizvati u pamćenje tek već blijede slike onih nekih dječjih igračaka koje su me nekad kao maloga razveseljavale, prisjećam se radosti u igranju nogometa s prijateljima i dobrih ocjena u školi. E, da, i kockica čokolade.

Što sam stariji, to sve više gledam „veliku sliku“ života pa se sada radujem izlasku sunca (ako se probudim na vrijeme 🙂 ), pa i zalasku; ronjenju u moru, a i upoznavanju novih ljudi i krajeva. Sve me to raduje ili bolje rečeno ispunja radošću.

baranjabw9

Jer ako je radost, koja iz svega toga dolazi, uvijek Božji dar i nezaslužena milost, onda je stvarno red da se Bogu i zahvalim na njoj poput psalmiste i poput Schillera. Ja nisam toliko moćan da bih stvorio radost, jer ona daleko nadmašuje moje mogućnosti kreacije, već mogu samo nasljedovati onu Isusovu pouku: „Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.“ (Lk 10,20)

A upravo me na to poziva i Schiller kad kaže: „Ahnest Du den Schöpfer, Welt? Such’ ihn überm Sternenzelt! Über Sternen muß er wohnen.“ Ma zar nije prelijep taj njemački jezik?! A i njemu bratski hrvatski ništa ne zaostaje: „Primjećuješ li Stvoritelja, svijete; traži ga iznad zvjezdanog svoda; iznad zvijezda mora on stanovati.“

Komentari

Jedan komentar na temu: Čija je radost?

  1. fra Ivan Penava kaže:

    Preporučam uz čitanje ove kolumne slušanje “Ode radosti”: http://www.youtube.com/watch?v=l7c-SBrKG3s

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*