Luka Tripalo

Pogled unutra

Slavonci i dinosauri

kategorija:  | objavljeno u: 

NaslovnaVjerujem da ćete mi oprostiti što ova kolumna kasni cijelih mjesec dana; ipak je i mene ove godine dopala matura i sve povezano s njom: pripreme, učenje, rješavanje prijašnjih testova, brojanje stranica, pojedinačno živciranje, živciranje u paru, grupno živciranje (po mogućnosti uz kavu), panika prije ispita i depresija poslije (ostale dijagnoze ne navodim), jadikovanje nad sudbom kletom, propitivanje smisla života, danonoćno vrebanje stranica fakulteta te grozničavo čekanje rezultata koje još uvijek traje (uz nadu da će testovi na kraju ipak slučajno izgorjeti) i, naravno, mnogo molitve. A među svime ovim po običaju je najviše vremena zauzelo takozvano pauziranje među učenjem mada se to na kraju uvijek pretvori u učenje između pauza.

Tko bi znao zašto, tijekom jedne takve pauze odlučio sam se odmoriti uz malo glazbe, i to domaće, koju inače rijetko slušam. I tako, poslušam ja nekoliko tamburaških pjesama i shvatim da su tekstualno nevjerojatno raznovrsne: Slavonija, tko je/što je/gdje je Slavonija, općenito o Slavoniji, slavonske rijeke, šume, ravnice i ostale geografske odrednice, sve što ste ikad željeli saznati o gospodarskim zgradama i poljoprivrednim kulturama u Slavoniji, slavonski konji uzduž i poprijeko, i, najčešće, ljupke slavonske snaše i redovito nesretno zaljubljeni bećari/bekrije/lole, koji, u slavonskim nošnjama, tugu (slavonsku, razumije se) liječe slavonskom rakijom i kulenom uz slavonske tambure. Ja nisam Slavonac, a poznajem mnogo Slavonaca te mi nije bilo jasno: kakvi su to Slavonci koji šeću okolo bez tambura, kulena, rakije, narodnih nošnji, snaša i ostale slavonske aparature? Tko je zapravo ikad vidio pravog Slavonca? I postoje li oni uopće? Tad mi je palo na pamet: pa dobro, očito su ti Slavonci neka ugrožena vrsta te ih se može vidjeti samo u posebnim, slavonskim rezervatima. Ili će biti da su Slavonci nešto kao dinosauri: svi znaju kako izgledaju, ali nitko ih još zapravo nije vidio. Vjerojatno zato što više ne postoje.

Dinosaur

Ne znam za vas, ali posljednje dvije rečenice strašno su mi poznato zazvučale. Jer nisam samo jednom u životu čuo: „A gdje su, tko su uopće ti framaši? Nigdje ih nema!“ Baš kao i za Slavonce, svi znaju kako bi prosječan framaš trebao izgledati: vječno nasmijani mladi čovjek koji nosi minimalno tri taua i framaške majice, napamet zna Franjin životopis (sve verzije) i Evanđelje na izvorniku, danju volontira, a noću vrši pokoru, sav svoj džeparac daje siromašnima i toliko pjeva da više uopće i ne govori. U Frami sam već 5 godina, ali mi se prema ovome čini da još nisam postao framaš. Čini se da nikad i nisam vidio framaša. Možda zato što ni oni više ne postoje.

Postalo mi je jasno: ili su upravo sad, kao rezultat mog razmišljanja, izumrli i Slavonci i framaši ili sam negdje u krivu. Istina je, rekao bi jedan pisac, negdje u sredini. Jer Slavoncima doista pripada sva slavonska aparatura, kao i framašima framaška (tau, radost, Evanđelje, itd.), ali to su slavonske i framaške oznake, a ne njihovo slavonstvo ili framaštvo/franjevaštvo. Doista, i Isus je rekao: „Po njihovim plodovima ćete ih prepoznati!“ Ne „po korijenu“ (prošlosti) ni „po stabljici“ (ostvarenjima) ni „po listu“ (sposobnosti) ni „po cvijetu“ (vanjštini i formalnostima). „Po plodovima“, dakle, po djelima, po životu koji proizlazi iz nutrine čovjeka! I zato je Slavonac Slavonac ne po rođenju, nego prema ljubavi prema Slavoniji; ne po tome što nosi slavonsku nošnju, nego prema tome kako se odnosi prema Slavoniji i svemu što joj pripada. Jednako tako, framaš nije framaš zato što nosi tau, nego zato što živi dostojno tog znaka; ne zato što zna Franjin životopis, nego zato što nasljeduje njegov primjer; ne zato što pokazuje sve vanjske znakove koji bi se očekivali od framaša, nego zato što se svaki dan u srcu opredjeljuje za nasljedovanje Krista i ljubav prema bližnjemu. Naša djela i naš život ono su što nas čini framašima, ali i što općenito čini dobra čovjeka. Sve ostalo – naša prošlost, naše sposobnosti, ostvarenja i vanjština – ne može nadoknaditi opredjeljenje srca. To je opredjeljenje nijemo i neuglednih je plodova, ali Krist se ne proslavlja ni u buci ni u sjaju. Njegova je slava – i naše služenje – u tišini i nenavidnosti srca.

Za kraj, nema pravog Slavonca koji bi se prestao nazivati Slavoncem čim ode iz Slavonije. Tako ni pravi framaš, dok je god u Frami, ne prestaje biti framaš gdje god bio, što god činio i u kojem god vremenu živio. U suprotnom, i on postaje poput dinosaura: samo sjena nekog prijašnjeg života.



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*