Može li čovjek biti Božji prijatelj?

kategorija:  | objavljeno u: 

Još ne tako davne 1854. godine indijanski poglavica Seattle uputio je američkom predsjedniku pismo kao odgovor na njegovu ponudu da bijelci kupe indijansku zemlju. Pred kraj svojega pisma poglavica je opisao čovjekovo prijateljstvo s Bogom sljedećim riječima: „Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine.“

Već je ovaj mudar Indijanac shvatio kako mi „bijeli ljudi“, rekao bih kršćani, gledamo na Boga kao svojega prijatelja. Bog šeta s nama kao s prijateljem, smatra on. I ta njegova usporedba, čini mi se, vuče korijen iz knjige Postanka gdje je Božji odnos prema prvim ljudima, prema Adamu i Evi, prikazan upravo kroz priču o prijateljstvu. Prije nego što je saznao za čovjekov prvi grijeh, Bog je, praćen popodnevnim povjetarcem, šetao vrtom i tražio svojeg prijatelja Adama. Čini se kao da je to trebao biti uobičajeni Božji susret s Adamom, kao da su se trebali naći na starom mjestu, prošetati i popričati.

Poglavica Seattle

No, Adam nije došao na staro mjesto, već se sakrio od svojega prijatelja. Čim je Bog shvatio da je Adam sagriješio i iznevjerio staro prijateljstvo kaznio ga je istjeravši ga iz raja. Da, to je starozavjetna priča koja nam govori o prvom grijehu, grijehu prekida prijateljstva s Bogom. Adam je izgubio povjerenje koje je Bog, njegov prijatelj, do tada imao u njega. Prekršio je jednu jedinu zapovijed koju mu je Bog dao.

Kad god pomislim na ovaj Adamov prekid prijateljstva s Bogom, sjetim se i svih svojih prijatelja koje sam iznevjerio. Pogotovo nekih koji su mi povjerili samo jednu svoju tajnu ili su me tražili samo jednu važnu uslugu, a ja je nisam učinio i zbog toga su izgubili povjerenje u mene. Prijateljstvo se temelji na povjerenju i ako se ono izgubi… ma, ako se u njega počne i samo sumnjati, tada se to prijateljstvo raspada. Pa čak i prijateljstvo prema Bogu.

Ali, kako to da je jedan indijanski poglavica, jedan „poganin“ i stranac tako lako primijetio i tako jednostavno opisao samu bit naše vjere – biti prijatelj Božji? Očito je da je i on sam bio Božji prijatelj, makar nije bio kršćanin. To potvrđuju i njegove riječi iz istog pisma: „Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednog dana otkriti – naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenoga čovjeka kao i za bijeloga.“

Može li čovjek biti Božji prijatelj, nakon što ga je iznevjerio svojim grijehom, svojim nepoštivanjem? Kako se to postaje Božjim prijateljem?

Prijatelji

Tražeći odgovor na ovo pitanje ubacio sam u tražilicu kompjuterskog programa “Biblija” riječi „Božji prijatelj“ i naišao na samo na dva citata. Prvi je iz knjige Mudrosti 7, 14: „Ona je neiscrpiva riznica ljudima, i koji se njome služe postaju prijatelji Božji, preporučeni darovima njezina nauka.“ Tu se misli na mudrost koju pisac kroz cijelu knjigu opisuje kao najbližu Božju suradnicu od početka stvaranja svijeta do danas. Trebalo bi uistinu uzeti više vremena i polako, u dubokom razmatranju, čitati tu knjigu. Tada bismo shvatili kako je mudar čovjek onaj pravednik čija duša je u ruci Božjoj (Mudr 3, 1). Biti u nečijoj ruci je opet znak prijateljstva i povjerenja.

Nečije povjerenje se ne stječe preko noći, već se kuša u neprilikama i problemima. Zato je zapisao mudri pisac nekoliko redaka kasnije: „Iskušao ih je kao zlato u taljiku i primio ih kao žrtvu paljenicu“ (Mudr 3, 6). Nije lako postati prijatelj, a još je teže postati Božji prijatelj. I nije stvar u tome što Bog ne želi da mu budemo prijatelji, već je stvar na nama koji se lako iznevjerimo ili izgubimo vlastito povjerenje u Boga. Trebalo bi zadržati povjerenje i u najvećim sumnjama.

Drugi pronađeni citat o „prijatelju Božjem“ u Bibliji se nalazi u poslanici što ju je sv. Jakov pisao svojim vjernicima, gdje kaže: „vjera je surađivala s djelima njegovim i djelima se vjera usavršila te se ispunilo Pismo koje veli: Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost pa prijatelj Božji posta. Gledajte: čovjek se opravdava djelima, a ne samom vjerom.“ (Jak 2, 22-24)

Apostol Jakov se poziva na najvećeg pravednika i praoca naše vjere, na samoga Abrahama kada govori o važnosti djela, a ne samo vjere. Abraham je prošao najveću kušnju koju jedan čovjek može proći u jednom prijateljstvu – Bog ga je pozvao da žrtvuje svojega sina kao znak povjerenja, kao znak prijateljstva. U sinu je Abraham vidio samoga sebe, svoju budućnost, ali i ostvarenje Božjeg obećanja da će imati veliko potomstvo. I kako to da je Bog sada kontradiktoran u svojim zahtjevima? Prvo obeća potomstvo njemu i Sari koji su starci, a onda kad ga daruje, želi mu ga uzeti. I ne samo uzeti, već traži da ga on sam, Abraham, ubije i prinese kao žrtvu Bogu. Abraham je mogao itekako s pravom posumnjati u Božju iskrenost, u samo prijateljstvo s Bogom. On nije ni sa kim podijelio svoje probleme i sumnje vezane uz svoje prijateljstvo s Bogom. Nije to podijelio čak ni sa Sarom, svojom ženom, već je to zadržao između njih sebe i Boga. „Providjet će Bog“, odgovorio je svojem sinu.

Nakon tako velike, rekao bih, najveće kušnje koju čovjek može podnijeti, Abraham postaje prijatelj Božji jer nije pogazio povjerenje u Božji glas, nije pogazio vjeru u Njega. Svojim djelima je dokazao svoju vjeru i svoje prijateljstvo.

Na primjeru tog prijatelja Božjeg možemo bolje razumjeti i Isusove riječi koje je uputio svojim učenicima, apostolima: „Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.“ (Iv 15, 14-15)

Isus, Sin Božji, kao da je izašao iz Raja, iz kojega je čovjek istjeran da bi kasnije, i šetajući obalom mora našao nove prijatelje kojima je dao svoje povjerenje. Svojim prijateljima je priopćio sve što je čuo od Oca, upravo kao što je i prvi Božji prijatelj Adam čuo sve što mu je Bog Otac pričao prije nego se sakrio od njega. I Isus sam je dao svoj život za prijateljstvo prema nama ljudima, kao što je i Abraham u svojem sinu žrtvovao samoga sebe.

Posljednja večera

Isus i danas šeće tvojim i mojim životom i nudi nam svoje prijateljstvo, Božje prijateljstvo, kojim ćemo moći ponovno ući u Raj. Ali, treba uvijek biti spreman da će biti kušano koliko je naše povjerenje u njega. Dok naprotiv On, On uvijek ostaje vjeran.



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*