Josip Matezović

Mala olovka

Događaj koji ćete prepričavati unucima!

kategorija:  | objavljeno u: 

Ovaj mjesec podjeliti ću s vama, braćom i sestrama framašima svoje razmišljanje vezano uz Hod Frame… Svi mi koji smo bili na Hodu, nosimo određena iskustva sa Hoda i znam da je uvijek teško opisati sve ono što se na njemu doživi… Vjerujem da svakome tko je više puta bio, posebno ostane u sjećanju onaj prvi. Uvijek je taj prvi nekako poseban i svima ostane najdublje urezan u srce. S time ne umanjujući važnost i ljepotu ostalih na kojima smo bili… U tome smjeru, pokušati ću svima onima koji se ove godine nisu odlučili ići, pokazati i potaknuti da s nestrpljenjem čekaju iduću godinu i Hod Frame.

Htio bih da zamislite nešto. Zamislite svoj život kao jednu sobu. Jednu prostoriju koja ima zidove, prozore i vrata. Vrata su dan vašega začeća u majčinoj utrobi. Vaše rođenje čin je otvaranja vrata i razgledavanja sobe (čitaj života). Zidovi su, naravno, prazni, lijepo uredni, obojani. Kako rastete, tako doživljavate različite uspomene, doživljavate razne događaje, situacije koje obilježavaju vaš život. Te uspomene zamislite kao uokvirene slike na vašim zidovima. Počevši od lijeva na desno, kako rastete tako slažete vaše uspomene na zidove svoga života. Neke uspomene su veće, neke manje. Neke su s ljepšim okvirom, neke s malo manje lijepim. I tako, sve do vaše smrti… Svaka je uspomena slika obješena i uredno pričvršćena za zid.

U mojoj sobi, slika Hoda uokvirena je najsjajnijim okvirom i puno je veća od svih ostalih uspomena. Zašto? Jer mi je to jedna od najljepših uspomena u životu. Sretan sam što u razgovoru s drugima, koji često nisu framaši, mogu pričati o toj uspomeni. I znate što, svaki puta kada pričam nekome o Hodu Frame u meni se probudi ona radost, neizmjerna sreća i neopisivi osjećaj Božje blizine – isti onaj osjećaj kada izađete (vi koji ste bili) iz Porcijunkule i stanete na trg poslije Porcijunkulskog oprosta. Sjetim se onih iskrenih zagrljaja, suznih očiju, ljudi oko mene koji dijele istu radost i svjedočanstvo neizmjerne Božje ljubavi. I to je nešto što je nezamjenjivo i uistinu vrijedno najljepšega okvira u mojoj sobi.

281668_2307839260505_2214118_n

Znam da svi vi koji niste bili na Hodu ne možete razumjeti o čemu govorim. No, vjerujem da ste mnogo puta čuli kako oni koji su bili na Hodu prepričavaju slične događaje i iskustva. Samim time nadam se da ste se ove godine odlučili poći na Hod Frame. Ipak je to najvažniji događaj framaške godine. To je vrhunac svega onoga što se događa kroz godinu dana u bratstvima. Uz kapitul, obećanja, različite susrete gdje možete vidjeti framašku ekipu, Hod (Marš) je ipak nešto posebno – i drugačije. To je događaj koji je iznad svih drugih framaških događaja. To je događaj koji ćete jednog dana pričati unucima. Primijetio sam kako zadnjih godina vlada nekakva neshvatljiva nezainteresiranost za Marš. Može li se to prilijepiti sveopćoj nezainteresiranosti o kojoj su mnogi već pisali, ne znam. No, to me uistinu žalosti. Nekako, kao da nam svima fali one Franjine poniznosti i ljubavi, kako prema Bogu, tako i prema bratu čovjeku. Fali nam one njegove dječje jednostavnosti kojom je oduševljavao druge. Mi kao da se više ne dopuštamo iznenaditi tom radošću. Uz svu raznoliku ponudu ljeta, Marš je za framaša nešto što nikako ne bi trebao promašiti. Ima li nešto važnije za framaša od toga da upravo na blagdan Gospe od Anđela prođe kroz crkvicu koju je sv. Franjo svojim rukama popravio i zadobije potpuni oprost? Ima li nešto važnije od toga da posjeti sva ona mjesta o kojima sluša kroz cijelu godinu na tjednim susretima? Postoji li za framaša koji uistinu živi ono što je obećao bolji način bliskog susreta s Gospodinom od Hoda? Ne postoji, vjerujte mi, ne postoji… Hod je nešto što svaki framaš treba doživjeti. Ukoliko možemo birati gdje ćemo provesti dio svojih praznika, to bi definitivno trebao biti Hod Frame. Ništa drugo ne može zamijeniti taj osjećaj zajedništva, međusobne povezanosti s Bogom i ljudima. Možda vam ovo sve što sam napisao zvuči pomalo apstraktno, no, vjerujte mi, govorim vam iz srca. A srce se nikad ne da prevariti. Kada ga jednom Gospodin dotakne, onako kao što ga dotakne u Porcijunkuli u trenutku dok klečite pred Njim i primate potpuni oprost, to je nezamjenjivo svim blagom, zabavom i uživanjem ovoga svijeta koje nudi ljeto sa svojim ponudama. Počeo sam s usporedbom života sa sobom koja ima slike koje predstavljaju naše uspomene. S njima ću i završiti. Kada se sad okrenem po svojoj sobi (životu) i vidim sve te uspomene, stvarno sam Bogu zahvalan na njima. Posebno na milosti što sam mogao dva puta ići na Marš. Te dvije slike sjaje na mojim zidovima i imaju posebno mjesto. I što je također važno, gotovo nikad ih ne dodirne prašina. Čuvam ih, jer su mi važne.

A prozori, ne, nisam zaboravio prozore, ostavio sam ih za kraj. Prozori omogućuju Božjem svijetlu da počiva na mojim uspomenama. Da osvjetljuje sobu i da u njoj nikada ne bude mrak. Daje joj onaj prepoznatljivi sjaj kada se odbija o slike i zidove. Pokazuje mi ono što ja jesam. Pokazuje mi ono što trebam biti. Dijete Božje i Glasnik Velikoga Kralja. Stoga mu zahvaljujem na svemu što mi daruje svaki dan. A dani provedeni na Maršu pokazuju kako je velika i bezgranična Njegova ljubav prema čovjeku. Samo se moramo odlučiti napraviti korake prema Njemu…

 

Komentari

Jedan komentar na temu: Događaj koji ćete prepričavati unucima!

  1. Andrea :) kaže:

    jako lijepo, Josipe! 🙂

    Like or Dislike: Thumb up 3 Thumb down 0



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*