Mir u kući

kategorija:  | objavljeno u: 

peace-in-the-family-detail

Čitajući Evanđelje vrlo je lako uočiti da Isus sve zapovijedi svodi na zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjima. I dok sam malo razmišljao i čitao o zapovjedima ljubavi primjetio sam dvije naizgled različite, a opet gotovo iste zapovijedi. „Ljubite svoga bližnjega.“ i „Ljubite svoje neprijatelje.“

Ponekad nam se često čini da su nam bližnji i neprijatelji dvije potpuno različite kategorije ljudi. Ali opet da bi mi netko bio neprijatelj to nužno znači da on mora imati bitan utjecaj na moj život, da mi mora biti dovoljno blizu. Navest ću banalan primjer kako biste bolje shvatili što želim reći. U Kini nemam niti jednog jedinog neprijatelja, iako u Kini živi više od milijardu ljudi, s druge strane u svome selu, u svojoj obitelji, na Frami, na faksu često se događa da nekoga ne volimo, da nam se netko ne sviđa, ponekad da nekoga čak i zamrzimo. Stvar je u tome da mi svoje bližnje, ljude koji su nam po definiciji bliski, vrlo lako pretvorimo u svoje neprijatelje. Svi koji žive kod kuće znaju kako je teško živjeti sa svojim roditeljima, kako su tvrdoglavi i naporni, stalno nešto prigovaraju, stalno nešto moraš, posjeduju čarobne sposobnosti kojima ti u trenutku život pretvore u pakao. S druge strane, gotovo da nema osobe koja će reći da ne voli svoje roditelje, mi njih zapravo jako volimo samo što je voljeti ih ponekad stvarno jako teško. Pokušat ću pojasniti primjerom.

Kada sam se prošle godine selio u Zagreb na faks, roditelji su mi posebno zadnjih par dana užasno išli na živce, jedva sam čekao da odem od doma, imao sam osjećaj da s njima ne bih mogao izdržati više ni trena. I dočekao sam i taj dan, fino se spakirao i otišao. No, dogodilo se nešto zanimljivo, nakon prvih par tjedana počeo sam shvaćati koliko mi zapravo nedostaju i koliko ih zapravo volim. I bilo je lijepo vratiti se doma, prva dva dana je bilo prekrasno, a trećeg dana već polako gledam na sat i jedva čekam da odeš. „Svakog gosta tri dana dosta“, kako su to naši stari znali reći. No, ono što me trenutno zanima je što se dogodi taj treći dan kada nam naši bližnji koji su nam toliko nedostajali počnu ići na živce. Kada ih dugo ne vidimo počnu nam nedostajati lijepe stvari i osobine koje o njima pamtimo, a kada s njima provodimo duže vremena ponovno se sjetimo i svih onih sitnih mana koje nas toliko živciraju. U tim trenucima je naša ljubav prema bližnjim doista na kušnji i najčešće padamo, postajemo ljuti i nervozni.

FamilyGuyFightG

Vjerojatno bi nam u tim trenucima pomoglo da se sjetimo koliko ih volimo, ali tako često se toga jednostavno ne sjetimo nego optužujemo, prigovaramo, okrivljujemo svoje bližnje i u tome trenutku zapravo mi njima postajemo veći teret negoli su oni nama. Pokušajte se zaustaviti i razmisliti kako se vaši roditelji osjećaju kada im kažete sve i svašta, kada ste ljuti na njih, kada ih ne želite ni saslušati. Često se ne sjetimo svojih mana i da na ovakav način mi njihovu ljubav dovodimo u kušnju. Kako bi bilo lijepo kada bismo jedni drugima mogli pristupati s ljubavlju, posebno u trenucima mržnje. Kada bi imali snage jedni drugima nositi križeve. Kako bi bilo lijepo kada bismo u svakom trenutku mogli ostati svjesni Božje prisutnosti među nama. Možda bismo se postidjeli i pri samoj pomisli na svađu s bližnjima.

Isus je svojim učenicima na rastanku rekao: „Ljubite JEDNI DRUGE kao što sam ja vas ljubio.“ Apostoli su tada zaista bili Isusova obitelj, Njegovi najbliži, međusobno su bili kao braća, a tako su se često međusobno ne slagali. Nisu bili puno drugačiji od nas danas, nedostajalo im je ljubavi, nedostajao im je Isus. Vjerojatno su nakon Isusove smrti bili u strahu, u iščekivanju, u nevjeri, a Isus je to sve znao, znao je što ih čeka i znao je kako će uspjeti zadržati Njegov mir, samo ako budu imali ljubavi jedni za druge.

Nikola Konjušak,  Frama Osijek – Tvrđa



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*