Tajna

kategorija:  | objavljeno u: 

summer_day_4-wallpaper-800x600

Zadnji dan ljeta odisao je ovim ulicama. Sve što je iole bilo okupano vedrinom i veselim osmjesima i usklicima djece dok se igraju lovice – nestajalo je. Nestala je Ona. Otišavši, napustila nas je kao leptir cvijet, krilima vjetra nošena na put bez povratka. Tuga je ovladala ulicom, sve što je nekada imalo vrijednost, više nema. Dolazi… dolazi ona neželjena, mračna, tužna hladnoća zagrlivši nas svojim tjeskobnim rukama, ne dopuštajući nam van iz njezina zagrljaja. Osjećaj gušenja prožimao se tijelom svakoga živog bića nađenog ondje. Nedostaje. U mislima svih nas tražila se ona, da se vrati, da oprosti nama jer je ne cijenimo i ne poštivamo, jer je ne grlismo kao što je nas Ona. Vrati se! Prođoše tako mjeseci  pa godina.

4th-2

Sunce se probudilo i probilo svoje zrake kroz guste krošnje tamnih šuma, no bez nje i dalje nije isto. Panika. Ulica je pusta. Eto tek pokoji lutalica protrči cestom. Gdje je nestao čovjek? Gdje su svi? -“Vratite se! Ona dolazi! Uskoro stiže! Ne odlazite, heej, čujete li me!?” Nitko ne čuje riječi što izađoše iz moga grla, tek dječarac koji u strahu skupljen sjedi na studenom travnjaku naslonjen na hrast. -“Ja te čujem.” Okrenuvši se prema njemu, rekoh mu: “Vjeruj mi, nismo sami. Ona će doći po nas. Odvest će nas u daleke krajeve gdje ćemo se moći kupati u bistrim potocima istine, trčati poljima nošeni vjetrom ljubavi, gdje će nas čekati svi naši najdraži i gdje ćemo uskočiti u zagrljaj pravde. Ondje nema tuge kao što je dosad bila. Nema ni gorke zime koja je bila u srcima ljudi i punila ih ledenim pahuljama tame i zlovolje. Vjeruješ li mi? Nismo sami.”

Tables and benches, Coney Island

“Ali… Zašto je otišla? Napustila nas je.” -“Nije! Nije nikada! Ona je cijelo vrijeme bila u nama, pitanje je zašto joj nismo zaželjeli dobrodošlicu i prihvatili je natrag. Zašto smo i dalje hranili mržnju i nezadovoljstvo širili među pukom, a njoj zalupili vrata?” -“Znači tu je!?”- ushićeno će dječak. – “A gdje su onda svi otišli. Zar ne znaju da je ona tu?” -“Njihova vjera je mala, jedva primjetna. Žive zlim životima kojima je često lakše živjeti. Živjeli su samo za sebe, druge su napuštali same i bespomoćne, da se sami bore s vukovima ovoga svijeta. Pošli su putem materijalnih stvari, smatrali su ih bogatstvom – samo njihovim bogatstvom. Imali su krivo poimanje bogatstva. Pravo bogatstvo koje smo imali i koje su neki od nas, uključujući i tebe i mene, čuvali cijelo vrijeme u svojoj blizini bila je Ona.” (…) Ulica je sada već bila prekrivena snijegom. Bijeli krovovi i krošnje drveća puni su snježnih pahulja. Sve je bijelo. Tako čisto. Zagrljeni, sjedili smo pokraj starog hrasta i čekali je. Evo je! Dolazi po nas. Podiže nas sa dna ovoga mora zvanog život i izdiže nas na kopno. Ondje je bio ON, čekao nas raširenih ruku. Sva hladnoća i bol u prsima nestala je, osmjesi nam ozariše lica. Dječak i ja potrčasmo k Njemu u zagrljaj, ostavši ondje zauvijek. A Ona? Tko je bila Ona? LJUBAV, BOŽJA LJUBAV koja je predstavljala tajnu dvaju svjetova. Ona je bila životni put vođen slobodnim izborom nas koji smo sada ovdje. Ovdje u milosti Njegovoj, dovedeni svijetlu Njegova lica.

Pamela Arnold

gods-love-2



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*