Luka Tripalo

Pogled unutra

Fotošop(ir)anje

kategorija:  | objavljeno u: 

Naslovna

Dobro se sjećam onog trenutka kad sam se zaljubio u Magrittea: bilo je to u osmom razredu, baš kad sam prvi put ugledao sliku iznad, nazvanu Varka slika. Jednostavno, ta lula ispod koje je netko napisao: „Ovo nije lula“ učinila mi se zgodnom dosjetkom; bilo je to na neki način prvo umjetničko djelo u mom životu koje je zahtijevalo zbiljsku komunikaciju (jer na tu bi dosjetku svatko pokušao ili dati odgovor ili postaviti protupitanje, recimo, što je onda lula). Trebalo mi je neko vrijeme da prokljuvim što je taj nevjerojatno pronicljivi slikar zapravo pokušao reći: slika lule nije lula, ona je samo prikaz te lule. Magritte bi rekao: „Pokušajte je napuniti duhanom!“ No, to ne znači da slika nastaje oponašajući stvarnost: stvarnost slike uvijek laže o stvarnosti koju prikazuje, koliko god ona (ne)stvarna bila. Jednostavnije rečeno, slika je laž – i to nije nimalo banalno. Magritte ne samo da pokazuje: „Ova slika lule nije lula“ nego i upozorava: jedino što može dovoljno neprimjetno ispuniti jaz između stvarnosti i slike jest laž. Stoga, umjetnost je vještina baratanja lažima u nizu pojam-zamisao-predmet-slika. Međutim, u trenutku kad jaz koji odvaja predmet (stvarnost) i sliku pretrpamo lažju, slika prevladava, stvarnost iščezava, a ono što imamo više nije umjetničko djelo, nego reklama: preobrazba slike u pojam. A onda i u stvarnost.

Sad, da se udaljimo od misaonih preobrazbi i učinimo ovo malo slikovitijim – jer ni ta laž ne djeluje preko misli, nego preko slike!  Na primjer, želite na brzinu zaraditi velik novac bez pravog pokrića. Osmislite neki proizvod, na primjer odjevni predmet, i umjesto pravom vrijednošću ispunite ga lažju o toj istoj vrijednosti – kažete da je vaš proizvod neprocjenjiv, nezamjenjiv, neusporediv i koješta drugo. Laž učinite dovoljno uvjerljivom i dovoljno učestalom i tako joj pripremite teren,  minijaturnim je naznakama uperite na ciljanu publiku – i u vrlo kratkom roku ova rečenica završava kao Carevo novo ruho, s tim da se ono dijete koje bi trebalo viknuti da je car gol to ne usuđuje napraviti jer ste laž oblikovali mnogo ranije. Zbilja, najstrašnija stvar u reklami nije to što ona započinje izjednačavanjem laži sa stvarnošću, nego to što završava preobrazbom pojma o stvarnosti u laž.

Te preobrazbe, kao ni cijele reklame, ne bi ni bilo bez potrebnog instrumentarija koji će laž učiniti uvjerljivom; u nas se svi takvi postupci vežu s imenom jednog sasvim nevinog programa za uređivanje slika, Photoshopa. Nevinog jer je Photoshop zbilja bezazlen program, s obiljem naprednih alata kojima, uz dovoljno znanja, možete ne samo stvoriti novu sliku nego i dojmljivo preoblikovati već postojeću tako da vaš zahvat bude sasvim neprimjetan. Već i oni kojima vrijeme pomalo podmeće nogu znaju da se to zove fotošopiranje. Vrlo je jednostavno – umjesto da imate realnu sliku nečega što želite predstaviti, uzmete sliku koja nije takva i učinite je onakvom kakva bi trebala biti: ispunite je uvjerljivom lažju. No, dobro fotošopiranje samo je polovina reklame. U to se kao katolici možemo uvjeriti baš ovih dana – na vlastitoj koži.

Sva zbivanja oko nadolazećeg referenduma pokazala su da se i uz katastrofalno izvedeno fotošopiranje može prodati surogat stvarnosti. Mediji su dekontekstualizirali i krajnje nespretno krivotvorili izjave, neuvjerljivo izvrtali činjenice ili ih još neuvjerljivije prešućivali, prostački klevetali i vrijeđali, omalovažavali bez krinke, lagali bez isprike, besmisleno prizivali prošlost i neutemeljeno strahovali od budućnosti. Dakle – na našu sreću i nesreću – zlo u našim medijima zbilja je pokazalo samo svoju srednju žalost, lišenu čak i onog finog prediva perfidnosti kojim Zavodnik izvrsno barata i po kojem ga se najbolje prepoznaje. Drugim riječima, fotošopiranje od strane ove protukršćanske propagande bilo je na nultoj razini: ona nije čak ni pokušala preoblikovati potpuno izopačenu sliku koju je nametala tako da iskoristi barem neki uvjerljiv element. Hajka je, umjesto da se maskira u bajku, ostala samo – hajka (bježi-hajka, rekao bi Kovačić, u kojoj hajka „pobjegne“ od silnih riječi).

Druga

No, tu na vidjelo dolazi drugi dio laži reklame – fotošopanje. Ovaj dio, naravno, nema pripadajući računalni program: to je onaj mali, neugledni, ali najučinkovitiji odvjetak svake reklame. Jer, čak i ako ste izvrsno fotošopirali, dok nekoga dobro ne fotonašopate, reklama ostaje beskorisna. Tek kad je potencijalna mušterija dovoljno fotonašopana, tada prihvaća sve dimenzije fotošopirane istine kao zbiljsku istinu. Nakon toga taj surogat istine postaje osnova djelovanja: s dovoljno uvjerljivosti (fotošopiranja) i uvjeravanja (fotošopanja), zbog njega ćemo pokušati promijeniti i pravu istinu. A to više nije poigravanje ili hranjenje pukim slikama. To je preoblikovanje svijeta – na sliku laži.

I to ne osjetimo samo mi katolici u ovim trenucima. To se događa svim ljudima svaki dan: pred nama se oblikuju iskrivljene slike čovjeka, njegova podrijetla, puta, cilja i smisla, njegovih talenata i vrijednosti, istine, stvarnosti, svijeta – zapravo, čega god hoćete, jer to počinje na mnogo jednostavnijim razinama. Ako ste ikada pomislili da niste građeni lijepo  poput tog manekena s reklame, da jednostavno ne možete bez tog automobila s reklame ili da ste zbilja tako zatucani i primitivni ako reklama tako kaže, fotošopirali su vas. A ako ste u to i povjerovali, onda ste se dali i dobrano fotonašopati.

Jednako kao što je cilj reklame u vama stvoriti želju, najčešće nepotrebnu, i ustrajno hraniti tu želju da bi se ta želja zadovoljila i ukorijenila u vama za novi krug željenja, cilj je Zloga u vama stvoriti idol koga ćete ustrajno hraniti i održavati, prema kojem ćete se ravnati i mijenjati, u odnosu na kojeg ćete odlučivati i živjeti samo da bi ste mu se više približili, zbog čega ga ne ćete dostići, već ćete mu tako samo više robovati. To je vrlo jednostavan princip, ali onaj kojem se najčešće i najnesvjesnije podlažemo baš zato što se ne protivimo iskrivljenim slikama, zato što smo ravnodušni prema njihovoj brojnosti i zato što ih ne znamo prepoznati u sebi samima. Jer i mi sami stvaramo slike koje ne postoje, neprestano se njima hranimo, u njih vjerujemo, zbog njih se trudimo, žalostimo i očajavamo. Rješenje je stoga ne robovati slikama, nego otkrivati djelić po djelić sliku na koju si stvoren, sliku koja liječi i ohrabruje, a ne proždire i razara. Ne prepustiti se brojnosti iskrivljenih slika, nego ustrajati na jedinstvenosti na koju si pozvan, jedinstvenosti koja ne zatupljuje u sadašnjem, nego izaziva na vječno. Ne ostaviti u središtu svog bića ikakve druge slike osim Krista propetoga. To je jedina slika na koju Magritte nije računao slikajući svoju lulu – jedina slika koja izrasta iz istine.

I još samo nešto – na drugoj slici, koja se zove Ljudsko stanje, pravi krajolik prekriven je slikom krajolika – pravi, trodimenzionalni prostor jednostavno je nadomješten svojom preslikom. Nemojte dopustiti da netko nadomjesti vašu stvarnost slikom. Jer, koliko god ta slika bila vjerna ili uvjerljiva, ona je samo slika. S njom možete učiniti samo jednu stvar – možete s nje obrisati prašinu. A od prašine laži ne ćete samo kihati – pitanje je zapravo može li se pod njom uopće disati.

 

Treca



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*