Luka Tripalo

Pogled unutra

Božićni odgođaj

kategorija:  | objavljeno u: 

Naslovna1

            Čini mi se da nas svake godine sve ranije zaspu Božićem. Kažem zaspu jer me ovakva, Božićem zasuta došašća sve više podsjećaju na one podle zimske noći u kojima snijeg blago i bezazleno sipi, a ujutro trebate lopatati tri sata da biste mogli otvoriti vrata. Krene to već krajem studenog: ulice u lampicama i lampice u izlozima, božićne čestitke početkom prosinca i božićna sniženja na Badnjak, božićni motivi na proizvodima i božićne teme u emisijama, mozgoperni božićni filmovi i mozgobolne božićne pjesme; reklo bi se, pravi božićni ugođaj. U stvarnosti, nije to nikakav ugođaj jer ta riječ jednostavno vapi za postojećom (ne)ugodom. Za naš pak Božić, zasut svim tim budalaštinama koje su, u ime božićnog ugođaja, samo drukčije okićene nego inače, nema ni prave ugode ni prave neugode. Sve to predbožićno ugađanje naš Božić čini samo odgođenim. To nije kao kad Grinch pokuša krađom poklona i ukrasa ukrasti Božić. Božić nam nitko nije ukrao; mi samo dopuštamo da ga zaspu toliko da ga više i nismo svjesni. Toliko da ga i sami nesvjesno odgodimo.

No, taj mehanizam odgađanja nije puki proizvod duha vremena ili rezultat zamora našeg tjelesnog ili duhovnog materijala. Kad anđeli dolaze spasiti Lota iz Sodome, on odgađa odlazak; kad Bog šalje Mojsija Izraelcima, Mojsije to nastoji izbjeći; kad Bog poziva Jeremiju na prorokovanje, on traži izgovore. Odgađanje odluka, izbjegavanje odgovornosti i izgovaranje od djela možda su i najprepredeniji Sotonini načini da nas uvede u zlo. To je ono što najmanje zamjećujemo jer djeluje na duge staze, toliko duge da često i ne možemo sagledati posljedice. Jer, odbijajući to sjemenje dobra, mi odbijamo i sve plodove koji su iz njega mogli izniknuti; sve odgode, bjegovi i izgovori zasiplju ono ostvarivo dobro sve dok ga potpuno ne prekriju – dok ga konačno i ne zaboravimo. A ako ga se i sjetimo, natrag se ne može: odgođene su odluke uvijek lakše, ali je odgođeno dobro – zakašnjelo dobro. A kad dobro okasni, zlo je već nepovratno uranilo. Ono, kao i dobro, svoj pravi plod očituje s vremenom; upravo je vrijeme jedino u kojem, blagotvorno ili bolno, naše odluke i odgode donose plod.

Kažu da je farmaceut otrovu prijatelj. Točnije bi bilo, onaj koji dobro poznaje otrove i spretno njima barata, toliko spretno da otrovima druge uspijeva i liječiti. A kad je budući farmaceut smotan poput mene, on toliko spretno barata otrovima da oni i ne dospiju do drugih ljudi već završe na njemu – na ruci, kuti ili, u najboljem slučaju, na stolu. U mom mi se slučaju, na nedavnom praktikumu iz kemije, sasvim neočekivano (s obzirom na moju spretnost) po ruci prolilo nešto klorovodične kiseline. I, kao i svaki pravi farmaceut, prvo sam dovršio pokus pa tek onda otišao isprati ruku vodom. Bila je to odgoda od pola minute nakon koje se nije dala ni naslutiti ikakva posljedica. Nije je bilo ni nakon prvih par dana. Nakon tjedan dana pojavilo se crvenilo, a nakon dva tjedna počele su se otvarati i rane. A to je bilo par kapi kiseline i samo pola minute odgode. I tu se najbolje vidi način na koji odgoda djeluje. Nema veze koliko je veliko ili ozbiljno ono što odgađamo, nema veze čime se izgovaramo. Dovoljno je samo to odgoditi i šteta je već učinjena – šteta koju možemo razmotriti i ispraviti tek mnogo vremena poslije. A tad već izblijedi svaki izgovor.

Isto nam se događa i s Božićem. Sve živo i neživo smo pripremili – kuća je spremljena, pokloni kupljeni, kolači ispečeni. No, ispovijed smo odgodili do posljednjeg trena, za zornice smo prikupili dovoljno izgovora, izbjegli smo na svaki mogući način neku ozbiljnu molitvenu pripravu ili odricanje, a Božić je već tu. I tek kad prođe, postajemo svjesni što je sve zapravo trebalo učiniti da nam Božić još jednom ne izmakne, koliko smo ranije trebali djelovati, koliko je plod te odgode vidljiv i bolan. Međutim, ne možemo se vratiti. Ne možemo ni odgođenu pripravu za Božić strpati u par dana prije Božića. Ali, možemo učiniti nešto čemu nas Biblija prešutno uči.

Uvijek me zanimalo što se događalo u štalici dan-dva nakon što se Isus rodio jer je ono što mi uvijek zamišljamo samo badnja noć. Pastiri se dolaze pokloniti, anđeli nad štalicom slave Boga, a tri mudraca s istoka dolaze sa svojim darovima i  svi ostaju u nekoj idiličnoj tišini cijelu noć. A što je bilo sljedeće jutro i cijeli dan nakon toga? Siguran sam da Marija i Josip nisu bili sami s djetetom Isusom i da nisu isti dan otputovali u Egipat. Vjerujem i da su pastiri, koji uopće nisu bili pripravni za Isusov dolazak (kao ni mi za svoj Božić), odgodili sve ono što nije bilo od presudne važnosti i ostali sa svetom obitelji. I mudraci, koji jednako tako nisu znali kakav ih to kralj čeka, darovali su mu vjerojatno ono jedino čega nisu imali u izobilju: vrijeme.

1

I to je ono što nam preostaje: ostati s Isusom nakon Božića. Darovati mu posebno vrijeme u danima koji nam slijede. Darovati vrijeme bližnjima, a ne predmetima. Odgoditi nebitno i uroniti u bitno. Izbjeći isprazno i pronaći napokon izgovor za sve ono zbog čega smo odgađali Božić. U ovom „došašću nakon došašća“ ne traži se ništa izvanredno. Traži se jednostavnost pastira, darežljivost mudraca, upornost anđela. To je božićni ugođaj. Ni pjesme, ni pokloni, ni ukrasi, ni kolači, ni sjaj, ni ikakvo drugo ugađanje ozračja. Samo malo ugađanja srca.



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*