Luka Tripalo

Pogled unutra

Rijeka i ja smo u neprijateljstvu

kategorija:  | objavljeno u: 

Naslovna

Postoji zapravo sasvim određen broj načina na koji možete započeti tekst. Možete, kao što to radi svaki normalan srednjoškolac, dobiveni naslov pretvoriti u opću točku čovječanstva s kojom ćete moći povezati što god se sjetite. Možete naivnog čitatelja zavesti u tekst nekom udarnom, srcedrapajućom sentencijom. Možete u maniri prepredenog realista opisati apsolutno svaku točku nečega o čemu u tekstu uopće ne ćete pričati. Možete, kao svi dobri vjenčani kumovi na američkim vjenčanjima, početi s rječničkom definicijom onoga o čemu govorite. Možete, zaodjenuvši se u propovjednika, prepričati neku anegdotu koju ste pročitali u mudrim knjigama, po mogućnosti barem malo povezanu s temom. Ovo je zbilja precizan popis mogućih početaka teksta, s tim da mu se može pridodati još jedan naški: početi svoj tekst vicem. No, tu stajemo. U to ste se vjerojatno i sami uvjerili ako ste ikad nešto pokušali napisati: najteže je početi. Zapravo je, bez ove uvodne protetike, uopće nemoguće početi pisati – jednostavno nemate od čega krenuti. Ili vam se tako čini.

Ako ste ikada pisali, pisali ste najvjerojatnije nešto što je moralo odgovarati nekakvim formama, nešto u čemu ste morali iskazati naučeno, nešto što je moralo približiti neki dio vas nekome drugome – uvijek nešto što vam je unaprijed bilo otuđeno. Vjerojatno niste u školi bili u prilici pisati o značenju nadimaka svojih prijatelja žargonom kojim ste s njima razgovarali, na fakultetu sigurno niste mogli napisati rimovani referat, formular za prijavu za posao sigurno niste „personalizirali“, a vjerojatno ni osobno pismo koje ste nekome pisali niste zgotovili bez onog obveznog datuma i adrese u kutku, oslovljavanja na početku, ogromnih i odugovlačećih rečenica i svojevrsnog sustezanja da ne napišete nešto neuredno. Možda ste čak i dnevnik pisali tako što ste mu se obraćali s „Dragi dnevniče…“To je, s jedne strane, logično:moraju postojati određeni obrasci prema kojima se oblikuju neki dijelovi našeg života. Ali, ako ste se prepoznali u ovim prethodnim rečenicama, budite iskreni prema sebi: vi ništa u životu niste napisali. A ništa niste napisali jer niste znali početi. Niste znali početi jer ste pisali nešto ne iz sebe, nego iz nečeg drugoga: iz izreka, iskustava, definicija, misli drugih ljudi. Uzevši tu malu uvodnu „štaku“ od drugoga, vi ste zapravo sebi oduzeli sve što ste mogli napisati jer niste znali da možete. Ili, još gore, baš zato što ste znali, ali niste htjeli: uvijek je postojala osoba koja je to trebala pročitati osim vas.Zato što cilj vašeg pisanja nije bilo iskazivanje, nego puko sporazumijevanje. A to najglađe ide – niz rijeku.

Stazom te rečenice išla bi moja definicija pisanja – to je iskazivanje koje riječju vesla protiv rijeke dorečenog. Jer rijeka je ta koja poravnava, razjeda, raznosi, neumorno, nevidljivo, neprestano. No, nije to tako samo s pisanjem, s umjetnošću, s izražavanjem. Rijeka je uvijek tu: ne pored vas, nego posvuda oko vas. Zato je nikad i ne možete vidjeti. Ne možete stati pored nje, ne možete se približiti njenim obalama, ne možete raspoznati ni njezin tok, ne možete odrediti njenu dubinu ni sve što u sebi nosi. Međutim, o njoj znate jednu i najbitniju stvar: ona teče izvan vas. Vi niste od iste tvari, istog značaja, istog smjera, iste težnje. Vi niste rijeka. „Ona teče kako teče“, rekao bi Slaviček, „a ja tako neću teći“. I zato postoje dva ishoda: ili ste s rijekom u neprijateljstvu – ili ste riba.

1

Ovi zaključci možda su vam zazvučali smiješno, ali stihovi pjesme iz koje sam ih ukrao – kao i naslov – pripadaju među najozbiljnije rečenice koje sam u životu čuo. I ako vam je smiješno što netko može biti u neprijateljstvu s rijekom, razmislite koliko nas često zapljusnu njene vode. Ona je pomalo kapala po nama od djetinjstva, bujala u našim „ludim danima“ sa svakim našim prilagođavanjem društvu, u našim obiteljima već je dobrano izlokala odnose po svakoj našoj nestrpljivosti, u naša prijateljstva nanijela je obilje otpada ponad svake naše prijetvornosti, još natapa sve močvare naše neodlučnosti i nepokretnosti, a naše su rukei noge – brane naših bića – postale samo dva para prepreka preko kojih se obrušavaju njeni slapovi. I tu rijeka postiže svoje: kad više ne možemo ništa nego je samo gutati. Postati riba.

Činit će se još smješnije ako kažem da je i Isus ratovao s rijekom, samo što ju je imenovao: bio je to svijet. Ne zato što svijet treba uništiti, zato što je zao u sebi, zato što je nepopravljiv, zato što je proklet, potpuno odvojen od nas, nego baš zato što smo mi u svijetu. U nj smo uronjeni, ali ne i utopljeni; putujemo kroza nj, ali ne i s njime; rastemo u njemu, ali ne iz njega, ne prema njemu, nego njemu nasuprot. Kad Isus govori  apostolima što će im sve svijet činiti – jer je i njemu činio – proriče i sve naše rijeke: sve ono protiv čega možemo veslati ili čemu se možemo prepustiti. I rekao nam je, po Pavlu, što nam je činiti: ne suobličavati se svijetu. Ne posustati pred rijekom.

2

To veslanje protiv rijeke slično je uvodnoj priči o naslovima. Dok god budemo robovali obrascima, formulama, naslovima, presudama, sponama svijeta, dotle ne ćemo moći ništa započeti jer će nam sve što budemo činili biti otuđeno, jer ćemo to činiti niz rijeku, bez otpora, bez volje, bez ideje, bez misli. I tako ništa ne ćemo ni učiniti. Tek kad prepoznamo rijeku u svojim danima, u svojoj obitelji, u svojoj Frami, u svojim vezama i prijateljstvima, u Crkvi, u društvu, gdje god i kad god da jesmo – tek kad prepoznamo rijeku i kad joj postavimo brane, pokazat će se čvrsto tlo za naša djela. Tek kad ustavimo brzace kojima smo se prepustili, tek kad joj stanemo na put gdje god smo joj dopustili prolaz, tek kad izronimo iz zaborava na nju. Tek tada. I tad će nam pijesak njenog dna izmicati pod nogama, tad će nas boljeti njena hladnoća, tad će nas napastovati njen mulj pod prstima i kočiti njena mahovina oko nogu. Ali, tek tada ćemo znati da nismo rijeka. Da smo zbilja živi.

Rijeka i ja smo u neprijateljstvu

Ona teče kako teče a ja tako neću teći

To je bitno. Ono najbitnije

Ja sam nejestiv. Nisam riba

I rijeka bi htjela (mogla) da me potopi

zato ja rijeku ne volim

iako joj vidim sva skrivena, jaka značenja

i mi smo sasvim tihi sasvim pravi neprijatelji

jer ona teče kako teče

a ja tako neću teći ja sam samo zato živ

da ne tečem tako kao rijeka

(Milivoj Slaviček)

 

Komentari

2 komentara na temu: Rijeka i ja smo u neprijateljstvu

  1. Martina kaže:

    Ne znam kako sam završila baš na ovoj kolumni ali mi je neopisivo drago. Već je sami uvod nagovijestio zašto baš ova kolumna. Htjela sam saznati o čemu animator piše, a dobila osobni polet. Hvala!

    Like or Dislike: Thumb up 2 Thumb down 0



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*