fra Ivan Penava

Jedno pitanje

Jesam li odlučan?

kategorija:  | objavljeno u: 

Nedavno sam na večernjem klanjanju pred Presvetim u župi zajedno s vjernicima molio za jedinstvo kršćana. U toku je bila molitvena osmina katoličke Crkve za jedinstvo kršćana u kojoj se svake godine nastoji upriličiti molitveni susreti s odijeljenom kršćanskom braćom i sestrama.

Dok sam pripremao molitve za klanjanje naišao sam na ove retke koji su me oduševili, ali i učinili da se zamislim: „Da postanemo sveci, treba nam prije svega poželjeti biti sveci, poželjeti i odlučiti“. Možda zvuči već poznato to što je ovdje napisano, ali mene je oduševilo jer sam tih dana baš razmišljao o ljudima koji su odlučni u svojem naumu da nešto postignu i na kraju, uz puno, puno, puno, ali stvarno puno truda i muke to nešto i postignu. I uvijek naglašavaju kako su bili odlučni, kako su odlučili to nešto napraviti i makar to trajalo godinama i iziskivalo strpljenje, oni su malo po malo ostvarili svoju odluku.

don't give up

Kad imam vremena volim na youtubeu pogledati filmiće iz vremena Velikosrpske agresije i tako saznati nove pojedinosti o hrabrim ljudima koji su obranili našu Domovinu. Tako sam naišao i na nekoliko govora dr. Franje Tuđmana, koji je često ponavljao kako je unatoč međunarodnim sankcijama, želji svjetske politike da ne bude samostalne Hrvatske i snažne Jugoslavenske narodne armije bila odlučnost hrvatskog naroda da ima samostalnu državu. „Svojim odlučnim držanjem, mi smo osujetili takve planove, barem su privremeno pred takvim držanjem odustali. To smo postigli samo zahvaljujući tome što su bili suočeni s našom odlučnošću i što znaju da iza te odlučnosti postojite i vi, hrvatska oružana sila i golema većina svjesnog hrvatskog naroda koji se više neće dati zavesti ni od koga“, izrekao je dr. Tuđman u Kninu 5.8.1996. Da, mi Hrvati smo ’90.-tih toliko bili odlučni obraniti svoju domovinu da se to sjećalo na svakom koraku, moglo se opipati u zraku i na licu svakog ponosnog čovjeka.

ponosan čovjek

No, ovo je samo jedan jasan i opipljiv primjer velike ljudske odlučnosti. A ja se pitam ima li nekoga tko je s toliko odlučnošću odlučio postati svet i stvarno se dao na ostvarenje te odluke. Može li se uopće odlučiti biti svet ili je svetost dar Božji koji dođe sam od sebe? Mi se često puta znamo drugome podrugivati riječima: „Što se praviš svetac?!“ i onda ispadne kao da nije uredu truditi se biti svet. Kao da je to neko licemjerje kad netko otvoreno kaže: „Ja želim biti svet. Ja sam se odlučio biti svet.“ Ispada kao da se pravi važan i da glumi.

Sjećam se trenutka kad sam ispred svoje rodne kuće krenuo na mladu misu u svoju župnu crkvu, zbor mladih je u procesiji zapjevao pjesmu: „Odlučio sam slijediti Krista, neću se vratit’ nikada!“ Vjerujem da vam je ta pjesma poznata i da je često pjevate. Ali kada sam se ja drugi dan vratio svojoj obitelji u posjet, na vratima me s osmjehom na licu dočekala teta koja je bila časna sestra s riječima: „Ipak si se vratio kući, a jučer si pjevao „neću se vratiti nikada!“ Eto, toliko o mojem trenutno oduševljenju za pjesmom i mojoj čvrstoj odluci. I ja sam se pravio svetac na jedan dan.

U nastavku one molitve za klanjanje je stajalo: „Ali nije oholost odlučiti, da ćemo postati sveci, uzdajući se u Boga govoreći: Sve mogu u onome koji me jača. Treba se dakle odvažna srca odlučiti pa započeti.“ To želim sebi, ali i svakome od vas, da sa što većom odlučnošću odlučite biti sveti i započnete. Kako kaže naš sv. Franjo: „Braćo, započnimo ispočetka, jer smo dosad ništa ili malo napravili.“

Pk

 



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*