fra Ivan Penava

Jedno pitanje

A što je tebi sveto?!

kategorija:  | objavljeno u: 

Ovih se dana kandidati za krizmu pripremaju za primanje sakramenta pomazanja kojim primaju snagu Duha Svetoga. Time počinju još djelatnije sudjelovati u životu Crkve i svojim talentima širiti Božje Kraljevstvo. U Zagrebačkoj nadbiskupiji se već nekoliko godina upriličuje susret svih krizmanika s nadbiskupom Bozanićem. Budući da se radi o velikom broju, čak nekoliko tisuća mladih, takav susret se obično održava u nekoj sportskoj dvorani.

Jedne godine su gosti susreta bili i igrači nogometnog kluba Dinamo koji su tom prigodom svjedočili svoju vjeru i nadbiskupu poklonili knjigu znakovitog imena: „Sveto ime Dinamo“. I od tada se pitam što je zapravo ovim dečkima sveto – Bog kojeg su došli posvjedočiti ili klub za koji igraju. Još je zanimljivije što se susret održao u sportskoj dvorani koju televizijski komentatori često nazivaju „hramom sporta“, pa se čovjek u takvom trenucima prijenosa zapita u kojeg to Boga vjeruje komentator? Nekog sportskog?

football is my religion

Sudjelovao sam na jednom od ovih susreta krizmanika i doživio njihovu nezainteresiranost i brbljanje dok je nadbiskup u procesiji ulazio u dvoranu. No, vjerujem da je bilo jako veliko oduševljenje te godine kada su u dvoranu ušli nogometaši. Pažnja krizmanika se odmah usmjerila na njih slušajući njihovo svjedočanstvo. I s pravo se onda pitam u kome ti dečki i cure, a među njima su sigurno bili i framaši, vide veći uzor: u nadbiskupu ili u nogometašima. Što je zapravo njima sveto: crkva ili sport?

Ja riječ „sveto“ doživljavam kao nešto što se ne može dotaknuti niti do kraja shvatiti. Najobičniji primjer su mi vjerovanja starih naroda u svetost vatre ili vode jer vatru nisu mogli dotaknuti, niti vodu kontrolirati. Oni su u njima vidjeli čak i bogove zato jer su ti elementi bili iznad njihovih spoznajnih mogućnosti i snage kontrole. No, danas smo s tehnikom svladali i snagu vatre i vode pa u njima ljudi više ne vide nikakvu božansku snagu. Ne vide u njima ništa sveto, već samo nešto prirodno.

U Starom zavjetu nam se preko Abrahama i Izraelskog naroda samo Bog objavljuje kao svet, kao onaj koji je nedohvatljiv i ne shvatljiv. Ali opet traži od nas da i mi budemo sveti. „Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!“, jasne su riječi što ih je Bog preko Mojsija poslao svome narodu i svima nama. No, u čemu se zapravo sastoji Božja svetost? Zar u zastrašujućoj moći kojom može kontrolirati prirodu? Ili u nama neshvatljivoj mudrosti kojom je izgradio sav ovaj divan svijet oko nas?

Tražeći odgovor koji bi mi spojio moju sliku Boga koji je svemoćan i dalek i onu sliku u kojoj ga nazivam svojim prijateljem naišao sam na psalam 103 u kojem pjesnik pjeva o Bogu: „On ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje; on ti od propasti izbavlja život, kruni te dobrotom i nježnošću. Milosrdan je i milostiv Gospodin, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv. Ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama.“

Kroz ove riječi sam shvatio kako je Božja svetost u njegovoj svemoći da nam prijateljski oprašta naše grijehe. On koji je svemoćan Stvoritelj svijeta otkriva nam se kao ponizni Spasitelj od naših pogrešaka i grijeha. Bog je svet jer je milosrdan, jer oprašta. Opraštan nam grijehe čak i kada mi sami sebi nešto ne možemo oprostiti.

Pa, onda kad on kaže: „Budite sveti kao što sam ja svet“, meni to znači – opraštajte kao što sam i ja vama oprostio. Božje svetost je u opraštanju.

oprost03

Ni vatra ni voda koju su stari narodi smatrali božanskima nemaju moć opraštanja već samo razaranja u svojoj krajnjoj moći. Niti sport i sportaši koliko god ih mi nazivali svetima i vječnima nemaju moć da nam podare mir koji nam daje sveta ispovijed i onaj tren kada mi drugome oprostimo.

A što je tebi sveto?!



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*