Godinu dana pontifikata Pape Franje

kategorija:  | objavljeno u: 

“Braćo i sestre dobra večer. Znate da je dužnost konklava bila odabrati rimskog biskupa. Čini se da su moja braća to dovela do krajnosti, ali evo tu smo. Hvala vam na dočeku, hvala cijeloj rimskoj zajednici i prije svega htio bi izmoliti molitvu za našeg papu u miru Benedikta XVI. Da ga Gospodin blagoslovi i da ga majka Božja čuva. Oče naš, Zdravo marijo, Slava ocu… Sada ćemo započeti taj put kardinala i naroda, rimske crkve, put bratstva, pun ljubavi i povjerenja među nama. Molimo uvijek za nas, jedni za drugoga, za cijeli svijet. Da dobijemo veliko bratstvo. Želim da ovaj put crkve koji danas započinjemo bude plodonosan za evangelizaciju ovog prekrasnog grada. Sada bi htio dati blagoslov, ali želim vas zamoliti uslugu, prije nego biskup blagoslovi narod, molim vas da vi zamolite Gospodina da blagoslovi mene, Molite za mene. U tišini. ” (13.3.2013., papa Franjo)

Rekavši ove riječi, papa Franjo je na samom početku svog pontifikata zadivio kršćane diljem svijeta. Skromno i ponizno, zamolio je narod da moli za njega. Samo nekoliko minuta nakon što se iz Sikstinske kapele pojavio bijeli dim, kada smo čuli rečenicu „Annuntio vobis guadium magnum… habemus papam!“, kada smo saznali da je Kardinal Mario Bergoglio izabran za papu, 266. po redu, već smo čuli mnogobrojne stvari o njemu. Izabravši ime Franjo, papa je već tada natuknuo svoje poslanje – siromaštvo i poniznost. Ujedno je i prvi papa isusovac, prvi papa iz Latinske Amerike i prvi koji je uzeo novo papinsko ime nakon  1100 godina. No čime je to u proteklih godinu dana papa Franjo osvojio srca tolikih ljudi? Odbio se voziti limuzinom, umjesto zlatnog križa zadržao je svoj stari, željezni križ. Koristi se javnim prijevozom, propovijeda o siromaštvu, svakoga dana iznenađuje svojim riječima i djelima.

Dugo sam razmišljala o tome kako nam je teško pronaći osobu koja će nas svakoga dana poticati na ustrajnost na putu svetosti. Papa Franjo učinio je baš to, u svojoj poniznosti, iskrenosti, siromaštvu, postao je dobri pastir svakoj zalutaloj ovčici. Kako? Jer je postao toliko blizu nama, ne praveći razliku između sebe i nas. Čitajući mnoge članke u proteklih nekoliko dana, o tome na koji način je papa promijenio „stil“ crkve,  kao i komentare ljudi koji su oduševljeni osobom pape Franje, počinjem se pitati, čovječe, odakle ti ustrajnost? Odakle ti snaga da progovoriš o svemu, pred svima? Na  tako divan način? Ne sumnjam da papa shvaća koliko ljudi je potakao svojim riječima i djelima. Naprotiv, to mu je i cilj, zar ne? Svakoj odlutaloj ovčici dati do znanja da nije sama, da u svijetu u kojem je sve više stvari podređeno užicima i u kojem je „normalno“ pripadati svemu i svakome osim Crkvi i Kristu, još uvijek postoji netko tko ti želi reći da živjeti svoj put svetosti nije sramotno. Da nije sramotno biti ponizan, u siromaštvu, da nije sramotno živjeti čistoću. Da uistinu NIJE sramotno svoja koljena saviti pred križem, ne pred svijetom. Papa Franjo jednom je prilikom rekao :  „Isus nas uči drugom načinu: izići van. Izići van i podijeliti svoje svjedočanstvo, izići van i razgovarati sa svojom braćom, izići van i dijeliti, izići i pitati. Postati Riječ u tijelu kao i duhu.“  Jesmo li ikada izašli? Izašli iz svoje zatvorenosti, povučenosti, sebičnosti? Jesmo li se ikada pokušali otvoriti svome bratu, jesmo li ikada izašli iz svoje oholosti, jesmo li ikada srdačno svjedočili nekome, jesmo li ikoga oduševili za Krista, na način na koji je to učinio Papa?

U ovih godinu dana pontifikata Pape Franje, sa sigurnošću možemo reći da je učinio isto ono što je Raspeti  poručio svetom Franji; „Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!“ Počeo ju je podizati ponovno, iz temelja, blagim osmijehom, snažnim riječima i ustrajnim rukama. Tisuće ruku potrebno je da se sagradi predivna građevina, zar ne? Tisuće ruku potrebno je da ruševine vratimo u prvobitno stanje. Sklopimo ruke u molitvi. Molimo za našeg Pastira. Za sve pastire ovog svijeta. Izađimo iz ljuštura straha, izađimo među ljude, oduševimo ih za Krista, baš kao što je Papa učinio. Podignimo ruševine u predivnu građevinu. S osmijehom na licu. 🙂

„Istina je da izaći van, na ulicu, pruža mogućnost da se nesreće događaju, baš kao što bi se dogodile običnom muškarcu ili ženi. Ali, ako crkva ostane „umotana“ sama u sebe, ostarit će. Ako bih trebao birati između ranjene crkve koja izlazi na ulicu i bolesne, povučene crkve, definitivno bih odabrao prvu.“ 

– Papa Franjo

Jelena Lučić, Frama Otok



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*