Luka Tripalo

Pogled unutra

O okvirima (I.)

kategorija:  | objavljeno u: 

O OKVIRIMA (I.)

Svemir u minijaturi

                Masivni ili minijaturni, raskošni ili nenametljivi, uski ili široki, vidljivi ili nevidljivi,okviri su uvijek prilično nezgodna stvar. Ne mislim samo zato što vas mogu poklopiti po glavi ili našpranjati (mada je i to prilično nezgodno) ni zato što imaju težnju vječitom padanju ili skupljanju prašine. Okviri su neotklonjiva predvorja slika. Bez njih slike ostaju izložene kojekakvim bodežima – nemiru vremena i bljedilu pogleda. Bez njih slike ne mogu stajati ni visjeti, ne mogu se ni koristiti ni vidjeti – tako se mogu samo skladištiti. No, iako nam dopuštaju da slikama priđemo (pa i da u njih uđemo), prisutnost je okvira prepredena. Ona prianja uz ono što promatramo, prividno se uklanja s vidika, ali istovremeno zida pozadinu pogledu, kroji krajeve razmatranja i kuje oblik zaključka. Okviri ne određuju samo što ćemo vidjeti, gdje i kada, kako i koliko: iz njih izravno izvire i njihov govor, a unutar njih tek se nezamjetno nazire zagonetka slike. Jednostavnije rečeno, okviri često toliko iskre da slike ostaju skrivene. Toliko da nam u vidu i umu na kraju ostanu samo, kako bi rekao Slaviček, neprestano daljnji okviri.

Naslovna

Naravno, nije riječ samo o slikama, već o svakoj pojavi koju poželimo promotriti. Kao životom uokvirena bića osuđeni smo na sve daljnje okvire: okvire gledanja, okvire razmišljanja, okvire shvaćanja, okvire govora, okvire pamćenja. To je do određene mjere nužno: ne možemo istinski učiniti ništa od toga ako ne ograničimo vidno polje, predmet razmišljanja, razinu shvaćanja, zahvat govora, prostor pamćenja, jednako kao što sliku ne možemo promotriti ako nam okvir ne omogući da joj pristupimo. I tu se krije ona najveća klopka svih tih sposobnosti: da u svemu tome iz vida izgubimo sliku. Tada sve to što činimo postaje samo bavljenje okvirima – uokviravanje praznine.

Za taj „vrli“ posao svatko je od nas stručnjak na svoj način i u svome području. Nema potrebe da o tome nadalje mudrujem (iako ću to, po običaju, učiniti) kad u okviru svoje svakodnevice vodimo borbu s bolnim rubovima raznoraznih okvira: s manjkom slušanja, pažnje, razumijevanja, komunikacije, blizine, suosjećanja, zajedništva, utjehe, sućuti, strpljenja, pomoći, uopće – istinske prisutnosti. Iz tog manjka – iz površne prisutnosti – izranja zamor i uzaludnost onoga što mislimo, govorimo i činimo. A to se posebno očituje u našem duhovnom životu: u njemu najbolje osjetimo uvijek iste borbe, protivštine i padove, popraćene uvijek istim, zamornim i uzaludnim odlukama i pomacima. Zato ću ovu i sljedeću kolumnu posvetiti upravo tome – učmalosti onoga što bi trebalo biti najpokretnije – našem duhovnom životu u vremenu koje nikad istinski ne razokvirujemo: u korizmi. A poticaj za to došao je odakle nego iz (ovaj put pravog) okvira.

Šećući jednog zimskog popodneva Strossmayerovom galerijom starih majstora, naišao sam na djelo koje me oduševilo ne toliko kvalitetom izvedbe, ljepotom ili povijesnim značajem koliko svojom istinom, istovjetnošću tog prikaza s našom svakodnevicom. To je zbilja začudno, ponajviše zato što se radi o predmetu starom pet stoljeća, a potom i zato što se uopće ne radi o slici, nego o minijaturama u brevijaru autora imenom Matteo da Milano. No, na prvi pogled, nema tu ništa spektakularno: pokoji biblijski prizor u žarkim bojama, obogaćen izmaštanim detaljima i plejadom ornamenata. Međutim, ono što me očaralo bio je onaj posebni, srednjovjekovni pristup vremenu i prostoru; naime, kada srednjovjekovni slikar želi ispričati priču, on je oblikuje pomalo poput stripa, ali bez pravog odvajanja prizora, s ponavljanjem istih likova u različitim trenucima njihova života, dok su vrijeme i mjesto jedva naznačeni. Tako se na istoj stranici može vidjeti cijeli Davidov život, koji se sav pred nama odvija u isto vrijeme na istom mjestu – David koji kao mladić ubija Golijata i nosi njegovu glavu Izraelcima stoji odmah do Davida, starog kralja koji se pred Bogom kaje za svoje grijehe, svirajući harfu.Taj je srednjovjekovni pristup dobra slika našeg postojanja: točno vrijeme i mjesto nije toliko bitno jer ono što najviše oblikuje našu stvarnost nisu okolnosti, nego mi sami. Ali, ima tu i još nešto: u našem životu u svakom se trenutku usporedno s našom sadašnjošću odvija i sadašnjost svijeta, ali i naša prošlost i naša budućnost.

Brevijar

Tu negdje dolazimo i do korizme. Jer korizmi svake, ali baš svake godine pristupamo identično: prvo, kao vremenu više ili manje ustrajne pokore, dobrih odluka i djela, ali i kao potpuno izdvojenom dijelu našeg života u koji se možemo povući na četrdeset dana. A dobro znamo da korizma nije godišnje doba koje dođe i prođe niti je pusti otok na koji se možemo skriti od svijeta. To su naši okviri korizme koje neprekidno zamjenjujemo s onim što je slika korizme: odbijamo prihvatiti da nije dovoljno samo dočekati i ispratiti korizmu uz popratni program obreda i pobožnosti niti je potrebno duhovno se izolirati radi postizanja prividnog mira. Korizma, ali i cijela liturgijska godina na taj način postaju samo izvana lijepo i prigodno kruženje istih misli, riječi i djela bez mnogo ploda. A pravi kršćanin ne može kružiti: njegov je identitet u kretanju k Bogu, vječnom središtu.

Što nam o tome može reći jedna minijatura iz da Milanova brevijara? Mnogo! Prvo, da naša korizma nije određena vremenom ni mjestom, nego da se prvenstveno oblikuje u srcu. A to ne znači nekim uobičajenim odlukama i pokorama, nego temeljitim, svakodnevnim i potpuno iskrenim produbljivanjem i razmatranjem svog odnosa s Bogom. Božji odnos s Davidom nije oblikovao samo u nekim posebnim odlukama i očitim događajima: David se Bogu odazivao u trenutcima spremnosti i neizvjesnosti, zazivao ga je u trenutcima potrebe i nevolje, obraćao mu se u trenutcima radosti i slavlja, utjecao mu se u grijehu i čistoći, slušao ga i kad ga je korio i kad ga je hrabrio. Drugo, ne možemo svoju korizmu odvojiti od ovoga svijeta ni od stvarnosti koja nas okružuje, šarena, živa i prisutna kao boje na da Milanovim minijaturama. To nije ni potrebno. Upravo u korizmi moramo biti više svjedoci, prijatelji, prisutnici, supatnici,  a manje preozbiljni samotnjaci i bezvoljni samoživci. I  David je Božji plan za svoj život ostvario tek kad je dopustio da ga Bog uvede u središte svih prilika i neprilika koje su vladale njegovim vremenom, a ne usred stada, svirajući harfu svojoj samoći.

Za kraj – o prošlosti i budućnosti: prošlost nije neka udaljena škrinja doživljenih iskustava i pogrješaka, jednako kao što ni budućnost nije neispisana karta mogućih ostvarenja i padova. One su stvar sadašnjice: prošlost uvijek boravi s nama kao svjedočanstvo Božje providnosti, a budućnost kao obećanje njegove prisutnosti. Zato i ne treba toliko žaliti i premišljati niti planirati i snovati– baviti se okvirima, nego pogledati sliku onoga što jesmo. A to je sasvim drukčija okvirna priča.

Zadnja

Komentari

3 komentara na temu: O okvirima (I.)

  1. Naruto :) kaže:

    Okviri, samo neka ograničenja, pravila i ono što predstavljamo drugima.
    Hvala ti što s tobom nema takvih okvira!

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

  2. ILK kaže:

    Ne bih rekla da je problem korizmenog “okvira” koji koristimo (na kraju, okvir upotpunjuje sliku), već u osobnoj slici s čijim dimenzijama se ostatak godine igramo pa u korizmi na silu pokušavamo strpati u okvir koji često više baš i ne pristaje. 🙂

    Like or Dislike: Thumb up 0 Thumb down 0

    • Luka kaže:

      ma lijepo je da mi znamo okvire korizme dok god možemo od njih vidjeti korizmu. Jednom kad to dvoje zamijeni mjesta, onda je to “iz šupljeg u prazno u oba smjera” 🙂

      Like or Dislike: Thumb up 2 Thumb down 0



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*