Luka Tripalo

Pogled unutra

Pečateći pećinu

kategorija:  | objavljeno u: 

Prije nego započnem jednu o pećinama i drugim tamnim mjestima, dužan sam pripomenuti da sam i sam tek nedavno napustio jednu pećinu (onu ispitnu) te je zbog toga ova kolumna toliko dugo čekala svjetlo dana, negdje u zapećku misli, ali dovoljno na svjetlu(ili – od svjetla) da se na nju još možete opeći ili, u najmanju ruku, ugrijati, bez pečalbe ili pakline, ali, nadam se, upečatljivo.

Ne radi se o tami, ne radi se o vlažnosti, ne radi se ni o možebitnim ostacima ni o sigurnoj dubini, ni o drevnosti ni o kakvoj drugoj mjerljivosti – ništa od toga ne čini pećinu posebnim mjestom. Zapravo, pećinu posebnom čini možda samo ime – jer tamu ćemo pronaći u noći, vlažnost u rijeci, dubinu u ponoru, drevnost na licu starca. Pa čak i tišina koja vlada pećinom potpuno je skučena i suha, slabašna naspram tišine neke planine. Pećina je posebna baš zbog te peći od koje dobiva ime – to je zapravo velika peć, prazan prostor stvoren za vatru. Tu je njezina posebnost – u praznini koja se nikad ne može nastaniti, ali koja čeka posjetitelja, u prostoru koji se ne može zaposjesti, ali se posve prepušta vatri koja u njemu nastaje. I kao što pustinju čini lijepom saznanje da se negdje u njoj nalazi izvor, tako i pećinu čini lijepom plamen koji, skriven u njoj, čeka da ga netko užga.

No, plamen grije, ali i opeče, svijetli, ali i otkriva. Tako i pećina zjapi, ali i vapi, bukti, ali i buči. Zato nas pećine često više zastrašuju nego zapanjuju, više zagušuju nego oduševljavaju. One jednostavno gube svrhu i kad ih nastanimo i kad ih zapustimo, a ono između jest najteže i ujedno najvrjednije: pronaći plamen u praznini pećine i iznijeti ga u tamu koja nas čeka vani, katkad tamnija i od pećine same. O pećinama zato i ne govorimo – jer s njima je potrebno nešto učiniti.

Naravno, i pećina i plamen koji nas u njoj iščekuje mnogo su više stvarnost koja se zbiva u nama nego neka vanjska pojava. To znači da ih lakše uočavamo, ali teže prepoznajemo – i skoro nikad posve u njih ne ulazimo. Jer pećina je teška; ona ne obuhvaća samo samoću naše osobe nego i nemoć naše volje, suhoću našeg duha, šutnju naših misli, besmislenost naših riječi, izmak naših snaga, iščeznuće naših ideja ili, konačno, iskliznuće onoga što nazivamo sobom. Te su nam pećine katkad preteške da bismo u njih svjesno ušli, a kamoli da bismo u njima iznašli plamen, te ih zanemarujemo, prikrivamo, nazivamo drugim imenima, izbjegavamo suočavanje s njima, odbijamo razmišljanje o njima. I potpuno griješimo. Mi ne možemo odabrati svoje pećine. Ne odlučujemo hoćemo li u njih ući i kad ćemo iz njih izaći – jedino što je do nas naša je odluka što ćemo u pećini učiniti. Hoćemo li prazno iščekivati, prepustiti se tupom šaranju po zidovima, očajnički tražiti dno, besciljno si objašnjavati zvukove, sanjati o izlazu, tugovati za onim vani, strahovati od tame ili užgati plamen za koji je ta pećina pripravljena. Jer svaka je naša pećina pralik plamena koji se treba razbuktati u nama, ne samo kao svjetiljka za nas nego i kao iskra za svako skrovito oko, kao oganj za svaku studen traganja, kao požar za svaku šikaru koja zagušuje istinu.

10696201_10203514799804535_583974389856201309_n

Osobno sam, što se tiče pečaćenja pećine, sklon vjerovati da pećina skončava kada je dovoljno ispunim strpljivim sobom – čekanjem, utanačivanjem, zapečaćivanjem. Jednostavnije, pokušavam biti kamenitiji od njenih stijena, teži od njenog zraka, trajniji od njezine dubine (tako je, uostalom, i nastala ova kolumna – ležao sam i čekao sam je, riječima Marka Pogačara). No, takvo čekanje nije obično trajanje koje negdje daleko u mislima ima kraj. Ono pravo čekanje koje može zapečatiti pećinu neprestano se kreće – ali ne prema izlazu, nego prema sebi. Pravo čekanje ne znači čekati kraj, nego pripraviti sve za početak. Tinjati od iščekivanja.Kad je Ilija ušao u svoju pećinu, već je zapečatio, ne govoreći o tovaru godina, jednu sušu i njeno skončanje, smrt 450 Baalovih proroka i uskrišenje jednog dječaka, potpunu neimaštinu i čudo umnažanja brašna i ulja, jedno sučeljavanje s kraljem i četrdeset dana i noći neprestanog bježanja. O osami smjelosti i golemosti iznemoglosti da se i ne govori – čak je zatražio od Boga da uzme njegovu dušu jer su mu svi ti pečati toliko prionuli o pleća da više nije mogao jasno vidjeti ni sebe. Tada ga Bog odvodi u pećinu i ondje progovara njegovu srcu. Prvo progovara, ali nakon toga Iliju odvodi u onu pravu pećinu – u onu u kojoj zatamnjuju proročke oči i zatajuju revniteljske ruke. Preostaje mu samo sluh sluge – sluh toliko napregnut da postaje krijes.

Tada se događa ono čudesno – Ilija na Božji poziv uspijeva svojim (po)sluhom razabrati vihor, potres i oganj, sve strahote što se u tom trenu zbivaju van pećine. Nisu to samo naznake Božje veličine kojoj ne može odoljeti ništa zemaljsko niti je onaj lahor u kojem Ilija potom prepoznaje Boga samo prikaz Božje milosti koja dolazi čovjeku blago i tiho. Bog Iliju štiti: i u pećini njegove pečalbe – zapravo, u onome što uvijek najteže teglimo, u slabosti sebe – pokazuje da ta pećina nije ni kavez ni stupica, nego pribježište. Mjesto na koje Bog od vihora hira, potresa straha i ognja sumnje sklanja čovjeka, pleća iznemoglih od pečaćenja, da bi mu razgorio dušu u lahoru ohrabrenja. Da mu otkrije sebe – i njega sama.

10300970_10203514800124543_5178082703459008111_n

No, pećina se ni tada ne pečati. Ni nakon osame u njoj, ni nakon vihora, potresa i ognja, čak ni nakon lahora – pećina se pečati tek kad Ilija prima plamen od Gospodina; plamen koji u njegovom slučaju ne znači raskid s prošlošću ni postanak budućnosti. Jer Božji lahor ne gasi ugarke niti rađa požar; prihvatiti plamen pećine znači prionuti upravo uz ono sada koje predstoji. Prionuti uz činjenicu da nismo u pećini pronašli nepresušnu snagu, nenadmašiva rješenja ni neslomljivu volju, nego da je ondje Bog pronašao nas, ne nudeći nam nov život ili nove nas. Nudeći nam samo sebe – ali u onoj tišini koju samo pećina može ponuditi. Jer tek se u toj tišini napuštenosti rasplamsava naša osama.

Neću ovaj put nuditi rješenja, savjete, primjere, upute – bit će dovoljna slika, jedna od mogućih asocijacija na pećinu. To je Newton Williama Blakea – vjerodostojan prikaz znanstvenog, ali i svakog drugog umnog rada, u kojem čovjek, tumačeći svijet oko sebe, konačno ogoljuje i sebe sama. Sve se to, naravno, zbiva u pećini uma, koja je znak svete osame potrebne za rad, ali i tami koja neumoljivo obavija plamičke našeg znanja. No, sliku uzimam zbog opasnosti o kojoj govori – o mogućnosti da postanemo grumen ili greben (dio pećine), pečateći svoj pećinski pogled na svijet. U trenutku kad postanemo pećina, postaje sasvim svejedno što u pećini činimo. I tada nas teško što može užgati. Zato se na zidove pećine ne treba oslanjati ni sjediti na njenim stijenama. Plamen trebamo postati nema u pećini oslonca; on prema svom osloncu gori – uvis.

10666020_10203514800204545_4542066445994701846_n



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*