Luka Tripalo

Pogled unutra

Gdje si? (I.)

kategorija:  | objavljeno u: 

11042147_686080518168650_944215341_n

Ne morate biti filozof da biste znali sva značenja ovog najčešćeg pitanja na svijetu (ili barem kod nas u Hrvatskoj). Pitanja koje bi se meni s pravom moglo uputiti baš u vezi s ovom kolumnom – i na koje ću pokušati dati barem suvisao odgovor. Sve bi se ponovno moglo svesti na ispite, obveze i hrpu drugih dobrih skloništa od odgovornosti; no, ovaj put bit ću nešto iskreniji i reći da rijetko kad nešto učinim na vrijeme ako uz zadatak nema i popratnog obada koji će me podsjećati (više ili manje milosrdno) na dostizanje cilja. Ovaj put, taj obad nisu bile moje nadasve strpljive i milostive kontakt-osobe, već jedan popriličan neznanac. On mi je više puta i na više načina postavio naslovno pitanje, gdje si, Luka? – stoga mislim da mu zajedno dugujemo višestruk odgovor; ovaj put, nadam se, bez odgađanja.

A četiri sloga tog odgađanja daju se zapuniti zbilja svačim. Od istraživanja sudbine prijatelja iz osnovne škole preko bavljenja opskurnim djelatnostima poput brisanja prašine pa sve do istraživanja teksture zida – sposobni smo se baviti svime samo kako se ne bismo bavili onime što je potrebno (vjerujem da tu pripada i vaše trenutačno čitanje ovog teksta). No, nikad si pravo ne možemo odgovoriti zašto: zašto sve uvijek mora biti u zadnji tren, zašto uvijek kasnimo? Zašto se naš život svodi na zbrda-zdola i tu i tamo, umjesto na ovdje i sad? Zašto sve činimo ovlaš, ofrlje ili jedvice namjesto posvema, nazbilj i neprestance? Odgađajući ovu kolumnu, mislim da sam naišao na neodgodiv odgovor – ili je on mene pronašao riječima onog neznanca s početka teksta – Branimira Bošnjaka.

Da budem iskren, nisam mnogo očekivao od njegove knjige; sam naslov, Izgubljen u internetu, već je djelovao potrošeno, a počela je pomalo anakronično, čak i dosadno. No, nije bilo potrebno mnogo da bih shvatio da sam u krivu. Smrt nas hoće maknuti s puta / neprestanom odgodom – umalo sam se sledio kad sam pročitao ova dva stiha, i opet, i ponovno. I svaki put kad bih ih iznova pročitao, obuzela bi me identična jeza, vješto podcrtana hladnim naslovom Stalne odgode, novi programi. Inače nam naslovi ne govore mnogo; nadijevamo ih po običaju, čitamo s daljine, zaboravljamo bez muke – ali ovaj me naslov progonio i progonio dok nisam shvatio da, kao i obično, odgovori na moja pitanja progone mene, a ne ja njih.

11039384_686080504835318_1672862698_n

Ne odgađamo mi obveze, planove i život jer je moderni svijet toliko izmijenjen, neprijateljski i umjetan; odgađamo jer smo se mi počeli mijenjati – po uzoru na strojeve. Pa ono čime pravdamo svoje stalne odgode više nisu neke voljne odluke ili konkretna djela – to su zbilja samo novi programi, nove aplikacije kojima prividno nadomještamo vlastite nedostatke. Trajanje naše volje jednako je vremenu između dvaju ažuriranja nekog programa i korisno je otprilike kao i to ažuriranje: samo nam daje dojam da se nešto mijenja. I sve čega se pothvatimo odrađujemo kao i strojevi: po najjednostavnijem algoritmu, s najmanjim utroškom energije, s najnižom razinom svjesnosti, ukratko – bez sebe samih. Jer, gdje zavlada usiljenost, kratkotrajnost, odsutnost, tu čovjeka zbilja više nema.

I samima nam je to više nego jasno: sve smo više preopterećeni, a sve manje toga donosimo, ostaje nam sve manje vremena, a sve više brzamo. Ili, kako Bošnjak u ovoj pjesmi kaže, Nešto sasvim jednostavno / sada je neizvedivo. Život nam danas sve više počinje nalikovati nekoj karti iz prošlosti na kojoj se jednostavno više ne može snaći: previše složenih putova, previše nepoznatih imena, previše mogućih odredišta, premalo jasnih slika, premalo nedvojbenih uputa, premalo čvrstih točaka. Ne poznajemo mjesto odakle krećemo, bojimo se onoga kamo putujemo i ponajviše težimo za onim gdje nismo – sve troje nam izmiče, i na kraju nikamo ne stižemo. Sve prolazi, a mi smo na mjestu: odgađamo polazak.

No, nije dovoljno samo ustvrditi simptome: treba nam i dijagnoza. Mi znamo što nam je, ali ne znamo i zašto. Pjesma i na to nudi odgovor: ljubav najviše mrzi / zaborav je sve budniji. Možda se čini sasvim suvišno govoriti o ljubavi i zaboravu kada govorimo o odgađanju, ali, kad bolje pogledamo, samo se o tome i radi: manjak vremena u našem slučaju najčešće nije znak zauzetosti ili predanosti, nego prvenstveno samo manjak ljubavi, manjak prisjećanja. Odgađamo stvari i bližnje jer ih ne ljubimo dovoljno, a zbog stalnih odgoda i zaboravljamo ih. A samo je malo potrebno za izmicanje tom žrvnju – prekinuti ažuriranja, zaustaviti program, zakočiti kotačiće i izaći iz stroja.

11039537_686080498168652_1539051641_n

Za to se u korizmi nudi zbilja izvrsna prilika – mi to volimo ograničiti nazivom pokora, pa nam koješta bitno ostane osamljeno izvan tih granica. Drugim riječima, svoju pokoru svedemo na fizičko trapljenje koje niti podnosimo kao što nas Isus uči (umivena lica i pomazane glave, što će reći, k’o da nam je rođendan) niti shvaćamo zašto ga obavljamo. Zato ovu korizmu razmislite je li vam zbilja potrebna baš ta pokora koju ste odabrali i koja bi na neki vama nepoznat način trebala riješiti konkretne duhovne probleme vašeg života: prekinite to nesuvislo četrdesetodnevno ažuriranje. Zaustavite svoj trenutačni program ako u njemu nema mjesta za Krista, za bližnjega, za vas. I promijenite postavke na upornost, posvećenost i prionutost. Ne štedite na svojoj stvarnoj prisutnosti ondje gdje jeste, na svojoj zbiljskoj predanosti onome što činite, na svome istinskom odgovoru onome tko vas pita, bez obzira na to koliko sve te stvari bile sićušne. To je jedini pravi početak odgovora na pitanje „gdje si?“

Komentari

Jedan komentar na temu: Gdje si? (I.)

  1. anita brisevac kaže:

    Luka svaka čast,nadam se da češ otvoriti oči mnogima koji čitaju tvoju kolmunu.BRAVO!!!!

    Well-loved. Like or Dislike: Thumb up 4 Thumb down 0



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*