Luka Tripalo

Pogled unutra

Gdje si? (II.)

kategorija:  | objavljeno u: 

11167525_10207075368392224_2038951857_o

Vraćajući se ovom pitanju (i njegovu vrlom pitcu), morate priznati da ipak treba bar malo biti filozof da biste odgonetnuli što se od vas zapravo očekuje da odgovorite. Jer to će nas pitanje najčešće pitati oni koji znaju odgovor na njega – ljudi koji nas vide. Zato i ne odgovaramo mjestom na kojem se trenutno – pasivno – nalazimo, nego nerijetko poslom kojim smo trajnije – aktivno –  zaokupljeni. To je samo prividno odgovor na neko drugo pitanje: negdje smo unutra potpuno svjesni da naše životno mjesto nije stvar trenutka i stajanja, nego vremena i kretanja. Naše gdje zbilja nije mjesto na kojem se nalazimo: ono je i ishodište s kojeg krećemo, i put kojim idemo, i cilj kojem stremimo. Naše je gdje određeno upravo onim gdje nismo – onim dokle težimo biti. Ali, to nije samo pitanje mjesta. Nad svakim dokle visi ono neizmjerivo kojim se sve mjeri – vrijeme.

Da prestanemo s filozofijom; čega se god pothvatim, očito uvijek nabasam na isto – na vrijeme. Čak i ove dvije kolumne koje bi trebale govoriti o našem mjestu u duhovnom domu i tjelesnom svijetu kao da su već unaprijed, bez mog znanja, zasijane vremenom koje čeka da ga se uzgoji pisanjem i požanje čitanjem. Mogli bismo to pripisati boljci našeg užurbanog svijeta koji nema vremena za vrijeme ili boljci moje malenkosti koja je u vječnoj potrazi za izgubljenim međuvremenom, ali vjerujem da je ovdje riječ o nečemu što nije samo breme pojedinca, pa čak ni vremena, nego bremenitost čovjeka samog, nešto čime je čovjek ispunjen samim time što postoji. Problem je vremena za nas prije svega pitanje same duše. Duša je vremenita i bez duše – vremena nema, kaže vrli pitac pitanja iz naslova, Branimir Bošnjak. Stoga je i bavljenje vremenom (za razliku od rasipanja i zatrpavanja vremena) na izniman način bavljenje dušom. No, Bošnjak u svojoj knjizi Izgubljen u internetu nudi mnogo više od isprike za bavljenje vremenom; nudi zbiljski zaron u more naslovnog pitanja – zaron u Helespont.

11164205_10207075367072191_1117498403_n

Teško da postoji bolja slika ljudskog stanja od Helesponta (današnjih Dardanela): to je more, ali poput rijeke zatvoreno u tjesnac kojim voda teče u oba smjera; to je granica koja dijeli Europu od Azije i prolaz koji povezuje Mramorno more s Egejskim; to je mjesto razgovora svjetova i njihova sraza. A što je čovjek nego nepronično more i prevrtljiva rijeka, kakav je nego nedjeljiv iznutra i razgraničen izvana, gdje je nego izložen na poprištu svjetova i istovremeno skriven u svom svijetu? Sve to hrani Bošnjakovu pjesmu Plivajući preko Helesponta. U njoj se zbiva mnogošto: subjekt pliva svojom modrom pustinjom, nadlijeću ga galebovi noseći svoje brze poruke, orlovi iščekuju svoje buduće strvine. Sve je jasno: samotna uronjenost u besciljno more, neizbježna zasutost nejasnim informacijama, sveprisutna jasnoća egzistencijalnih prijetnji. Još više, sve je neprestano: samoća, zbunjenost i strah ne mogu se odagnati. No, tada glavni lik susreće umornu, mokru pčelu koju nasred mora pokušava spasiti od utapanja lovorovim listom, pretvarajući spašavanje pčela na putu s jedne strane zla / na drugu u svoje svakodnevno poslanje. I može se sve to činiti besmislenim i beznačajnim – kako za pjesmu, tako i za život – ali je vrijeme to koje čini razliku. Jer dok je zlo na ovom svijetu očito nešto što traje bez napora, dobro ovisi o napornom opetovanju. Iz Helesponta – naše ljudske stvarnosti –  ne može se umaknuti; svi su takvi pokušaji samo putovanje s jedne strane zla na drugu. Zaista, umaknuti sa svog mjesta nije ni potrebno: potrebno je tek spašavati pčele – maknuti svoje vrijeme s mjesta. I opetovati to dok god bude Helesponta.

11163550_10207075368152218_802527792_o

Nameće se pitanje zašto kolumna o plivanju preko morskog tjesnaca i spašavanju pčela (šašavih li aktivnosti!) usred uskrsnog vremena. Odgovor je nešto manje nametljiv: kad čitamo ovu pjesmu, javlja se mnogo poveznica s Isusovom mukom. Isus redom doživljava osjećaje neizvjesnosti, samoće i ugroženosti; od posljednje večere do pojenja octom, od Getsemanija do Golgote, od sluge velikog svećenika do lijevog razbojnika. Također, Isus je i tijelom i dušom nošen s jedne strane zla na drugu: od zla najbližih do zla onih koji će tek doći, od zla pojedinca do zla čovječanstva. I tek na tom putu Isus sve spašava; ne u pobuni, ne u prevratu, pa ni u zemaljskoj moći i pravdi. Isus nas – poput pčela u pjesmi – spašava prihvaćanjem svoga mjesta i žrtvom svakog trenutka svoje muke; i tako svakog dana, na oltaru, opet i opet.

11171425_10207075368632230_1120612075_o

No, Isus je uskrsnuo, a naš Helespont još nije iščeznuo; i modra pustinja i galebovi i orlovi još uvijek su tu. Kad god prođe Uskrs, ukazuje nam se ta istina od koje ne možemo pobjeći: naše se mjesto ne može promijeniti. Ali, naše vrijeme može – u svakoj pčeli kojoj odlučimo pružiti utočište. A pčele su mnogolike: to su sve naše sposobnosti koje kopne od nekorištenja, sve naše vrline koje posustaju od mirovanja; sva naša djela koja iščezavaju od odgađanja, svi naši bližnji koji se utapaju u svakodnevici. I kad im poklonimo djeliće svog vremena, tada shvaćamo koji je smisao našeg neprestanog plivanja. Mi nismo pozvani na to da preplivamo tjesnace ovog svijeta ili da mu zaposjednemo obale; mi nismo pozvani ni da s Helesponta tjeramo galebove ili da istrijebimo orlove koji vrebaju. Mi nismo uopće pozvani na napuštanje ili mijenjanje tog Helesponta u kojem se nalazimo. Pozvani smo na mijenjanje vremena; mijenjanje čiji se učinci ne mogu primijetiti s mjesta ni smjesta. Mijenjanje koje baš zbog toga jedino može odgovoriti na ono što nam izmiče riječima – gdje smo.



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*