Anamarija Tomašević, predsjednica Hrvatskoga nacionalnog bratstva Frame

kategorija:  | objavljeno u: 

Marijana Mijatović, potpredsjednica (lijevo) i Anamarija Tomašević, predsjednica Hrvatskoga nacionalnog bratstva Frame (desno)

– Mir i dobro, novopečena nacionalna predsjednice Frame! Za početak, predstavi se čitateljima.

Imam 20 godina, dolazim s Frame Zagreb-Majka Božja Lurdska, studentica sam treće godine Učiteljskog fakulteta s engleskim jezikom u Zagrebu. Na Frami sam već šestu godinu, ako se računa godina primanja. Iz Zagreba sam, ali ne pričam kao da sam iz Zagreba jer imam puno prijatelja koji ne pričaju zagrebački. 😀 Osim toga, moji majka i otac nisu odavde. Tata je Slavonac i ja se tako zbilja i osjećam, ali sam rođena u Zagrebu i tu sam cijeli život. Povezana sam s njegovim zavičajem jer sam još od djetinjstva odlazila tamo, u selo kraj Pleternice. Majka mi je rodom iz Hercegovine. Imam tri brata, dva starija i mlađeg, kojeg sam dobila kao poklon za rođendan. 😀

U mjesnom sam bratstvu tajnica još četiri mjeseca, prije sam obnašala službu potpredsjednice mandat i pol, no zbog službe područne blagajnice odlučila sam dati ostavku u mjesnom vijeću i posvetiti se područnoj razini. Na područnoj razini tri sam godine (mandat i pol, op.a.) bila blagajnica jer sam preuzela službu Joze Milića koji je u prethodnom mandatu dao ostavku.

Kako izgleda moj život? Pa to je džumbus! 😀 Osim što studiram i aktivna sam u Frami, a to su mi vjerojatno dvije glavne zanimacije u životu, bit će sljedeće dvije godine, a bile su i prijašnjih tri-četiri godine, inače čuvam djecu, to je zanimljivost kod mene, već četiri godine. Pomažem jednoj obitelji. Osim toga, baš nemam slobodnog vremena. Imam puno obveza na faksu, cjelodnevna predavanja, navečer mi je vrijeme uglavnom rezervirano za Framu ili zbor. Pjevam u framaškom zboru u župi Majke Božje Lurdske pet godina, koliko sam i u Frami jer smo ga mi osnovali. Tu su probe, čuvanje djece i, ako i pronađem slobodnog vremena, onda ga potrošim na to da se vidim s prijateljima i sa svojim roditeljima kući. Više sam angažirana na tom socijalnom polju.

“Gospodine, ako želiš da prihvatim kandidaturu, pokaži mi rozi cvijet”

– Nacionalna si predsjednica Frame. Kako ti to zvuči, jesi li se naviknula na novu službu i kako je uopće do toga došlo?

I dalje mi to zvuči nestvarno iako je prošlo već mjesec dana otkako sam izabrana za službu. Nikad nisam razmišljala o tim stvarima da će doći, da ću ja jednog dana predstavljati 2000 framaša. 😀 I sad mi to, kad izgovorim, zvuči “Wow! Pa to je zbilja odgovornost!”. Priča je vrlo zanimljiva, počela je tako da ja uopće nisam htjela ući u nacionalno vijeće, zapravo nisam htjela da me se kandidira. U razgovoru s područnim vijećem zamolila sam da me se ne kandidira jer sam se željela umiroviti u Frami kad završim sa službom mjesne tajnice. Malo-pomalo shvatila sam što je moj poziv pa idem prema svom kraju. Oni su me prvo poslušali, ali su se kasnije oglušili na moju molbu. (Područno vijeće kandidira osobe za koje smatra da su sposobne obnašati pojedine službe u nacionalnom vijeću, op.a.). Predložili su me kandidirati za nacionalnu predsjednicu, potpredsjednicu i blagajnicu.

Stvar je postala zanimljiva u Lourdesu, gdje sam išla na hodočašće dva tjedna prije izborne skupštine. Dobila sam poruku sadržaja “Prihvaćaš li kandidaturu?” i zbilja sam bila bijesna u tom trenutku jer to nisam htjela. Nije mi bilo jasno zašto mi područni vijećnici to rade. Odlučila sam da ću to odbiti jer mi nije palo na pamet razmišljati o tome da bih ja to prihvatila. Razgovarala sam s majkom koja mi je rekla “Anamarija, ali ti to moraš prihvatiti”. Meni je to bio šok. Rekla sam joj da ne želim, a ona je odgovorila “Znaš da si ti takav tip osobe koji to može izdržati”. Rekla sam joj “Pa dobro, ajde, razmislit ću”, ali sve je naginjalo odluci da neću prihvatiti kandidaturu.

Razgovarala sam s još jednom osobom koja mi je rekla “U redu, ako nisi sigurna što želiš, traži od Gospodina vidljive znakove koje ćeš moći razumjeti”. I tako smo Bog i ja krenuli u dogovore i pregovore. Ja sam zapravo u snu zamolila Gospodina da mi pokaže rozi cvijet ako želi da prihvatim kandidaturu, a crveni ako želi da je odbijem. Bila sam uvjerena da ću prije pronaći crveni cvijet jer se njega viđa na svakom koraku.

Nakon molitve u Lourdesu išla sam u baziliku. U pet minuta obilaska triput zaredom vidjela sam rozi cvijet! Prvi put kad sam ga vidjela, pomislila sam “Bože, brzo si reagirao, polako”. 😀 Nisam očekivala tako brzu reakciju. Tražila sam zapravo jedan znak, ali kad sam se uplašila tog prvog znaka, rekla sam “OK, pokazat ćeš mi tri znaka”. I zbilja mi je pokazao tri znaka. Ali zanimljivo je da je na trećoj slici, na kojoj sam vidjela rozi cvijet, i crveni bio prisutan. Tad mi je to bio šok jer sam htjela da mi Bog doslovno kaže što želi od mene. Prvo sam pomislila da je crveni cvijet napast, no kasnije sam shvatila da mi Bog govori “Ja sam ti pokazao što želim, ta tri roza cvijeta, a crveni je cvijet tvoja slobodna volja”. On je znao da ja to ne želim.

Naravno da mi nije bilo svejedno kad sam vidjela taj crveni cvijet i rekla sam Mu “Joj, Bože, morat ćemo se mi dogovoriti”. Kako je dan odmicao, navečer smo imali procesiju sa svijećama i Gospinim kipom i očajnički sam zavapila Gospodinu “Ti znaš da sam dosadna, ali molim te da mi kod Gospe pokažeš cvijet koji Ti želiš. Postupit ću prema boji toga cvijeta, bez obzira na to slagalo se to s mojom voljom ili ne”. Kad sam Mu to u potpunosti predala, nalazila sam se u zboru tijekom procesije i prolazio je Gospin kip. Na 100 metara udaljenosti kod Gospe vidjela sam jedan rozi cvijet. Pomislila sam da sam si to samo umislila i da to zapravo nije istina. Pitala sam prijatelja pokraj sebe vidi li rozi cvijet u daljini, a on je rekao da ne. Nije mi tada bilo jasno zašto ga ja vidim, a on ne. Nakon nekog vremena, kad je on baš dublje gledao u taj cvijet, rekao je “Da, vidim jedan rozi cvijet”.

“Prihvaćaš li službu?” -“Isuse moj!”

Osjećala sam se pobijeđeno i pomislila sam “U redu, Bože. Ja sam ti obećala i sad to moram izvršiti, ali Ti znaš da ja to ne želim. Samo sam čula glas u sebi koji mi govori ‘Ali moji putovi nisu tvoji putovi’. Pomislila sam da me s tim dobio, ali i dalje sam mislila da to neću moći. Bog mi je ponovno progovorio ‘Ajde dopusti da se vrši volja moja i vjeruj mi’. Tad sam pogledala u nebo i samo sam rekla “Pa hvala ti! Natjerao si me da to prihvatim, e sad ideš sa mnom kroz to, ima da budeš tu dvije godine”. 😀 Iako, naravno, to je bila samo kandidatura…

Mislila sam da su izbori za mjesec dana i nisam razmišljala ni o čemu vezanom uz tu skupštinu. Kad sam saznala da su izbori za dva tjedna, zabranila sam svim prijateljima oko sebe da pričaju o tome jer sam zbilja htjela apsolutno sve prepustiti Duhu Svetom. Nisam htjela ni na koji način svojom voljom utjecati na te stvari. Došao je dan izbora, javili su mi kad će početi i bila sam jako nervozna, nisam znala što bih sa sobom i kud bih gledala, mobitel mi je non-stop bio u ruci. Samo sam čekala da to nešto počne i da se nešto događa jer je taj trenutak iščekivanja bio najgori. Fizički nisam bila prisutna na izborima i samo sam dobivala poruke “Počet će”, “Nije počelo” i “Počelo je”, u tom smislu. Zanimljivo je da sam se tu nedjelju ustala i spremila kao da idem negdje, a bila sam vrlo nervozna jer ne znam kuda idem i idem li uopće. Majka je vidjela da sam zbilja bila nervozna i rekla mi je “Ajde sa mnom pripremati ručak”. Dok sam kuhala, stalno sam preko ramena gledala što se događa.

Nedugo nakon što su mi javili da izbori počinju, zazvonio je mobitel. Presjeklo me odmah. Govorim mami “Oni me zovu, oni me zovu!”. Javljam se staloženo, kao da se ništa ne događa, i govorim “Halo”, a sestra Branka Černugelj odgovara mi da je na izbornoj skupštini i da sam izabrana za nacionalnu predsjednicu. Pitala me prihvaćam li službu. Moja je prva reakcija bila “Isuse moj!”. 😀 “To se sad zbilja dogodilo.” Sestra Branka rekla mi je da odgovor mora biti “Prihvaćam” ili “Ne prihvaćam”. Udahnula sam i rekla “Prihvaćam”. Oni su svi, naravno, počeli pljeskati, čuli smo se preko speakerphonea. Kad je prekinula poziv, počela sam se tresti, ruke su mi počele drhtati. Sjela sam i mami sam samo rekla “Oni su me izabrali za nacionalnu predsjednicu Frame”. U tom sam se trenutku rasplakala. Te emocije nisam mogla objasniti. Bilo je zbunjenosti, sreće i osjećaja “Bože, zbilja si to htio, drago mi je što sam izvršila Tvoju volju”.

Pomislila sam “Ali što sada? Kuda trebam ići? Što se događa?”. Nakon toga za potpredsjednicu je izabrana i Marijana Mijatović, koja je također članica moje Frame, i Dijana Krišto s Frame Zagreb-Kaptol, tako da smo nas tri zajedno krenule put Samobora da se vidimo sa svim sudionicima skupštine. Ni tad mi nije bilo jasno što se događa. Svi su mi čestitali, pljeskali mi i grlili me, a ja i dalje nisam bila svjesna da sam to ja, da sam sada nacionalna predsjednica Frame. Naravno, nekako je taj osjećaj uzbuđenja kod mene splasnuo, ali ne jenjava kod članova moje obitelji. Oni su presretni što sam predsjednica pa mi stalno govore “Pa gdje si, predsjednice? Gdje su tjelohranitelji? Gdje su tamburaši?”. Na faksu su se počeli zezati “Sad, kad imamo predsjednicu, možemo sve”. Ali ja i dalje toga nisam svjesna.

Zastupam Framu, mogu slobodno reći najveću zajednicu mladih u katoličkoj crkvi, i to je velika odgovornost. Još toga nisam svjesna i možda je tako bolje jer bih počela paničariti, bolje je da ostanem u blaženom neznanju. Ali nisam sama, Bogu hvala, jer je Duh Sveti sa mnom. Zahvalna sam Mu jer je vijeće predivno. Kako sam ga vidjela na prvu, zadovoljna sam. Zadovoljna sam i što imamo dobro vijeće OFS-a, što nam je bratska animatorica, sestra Marina Musa, osoba koja je bila sa mnom u područnom vijeću dvije godine. Poznajem njezin rad i mislim da stvarno nije moglo biti bolje. Bog je to zbilja blagoslovio.

“Koliko ima ljudi, toliko ima i putova do Boga”

– Zašto si odabrala baš Framu, a ne neku drugu zajednicu mladih? Kako je ona utjecala na tebe u ovih šest godina?

Žudila sam za nekim duhovnim rastom. Bila sam u drugom razredu srednje škole kad sam došla na Framu i željela sam se okružiti ljudima koji razmišljaju slično kao ja. To nisam nalazila u srednjoj i osnovnoj školi, okolina nije bila toliko poticajna za te stvari. To mi je stvaralo osjećaj straha, bojala sam se hoću li moći izgraditi sebe kao osobu kakva želim biti u takvom okruženju. Prijateljica mi je rekla da je krenula na Framu i rekla sam “Idem i ja probati”. Nahvalila mi je Framu i govorila kako joj je super, a da stvar bude zanimljivija, bila je samo primljenica i poslije je odustala. Ja sam ostala i sa sobom sam povukla valjda cijelu gardu iz svoje Trnave, nakon nekog vremena došlo nas je desetero.

Shvatila sam da je to duhovnost koja meni zbilja odgovara, da ja tu mogu biti ono što jesam. Zapravo me očarala radost ljudi… Sjećam se prvog susreta na Frami. Nitko me nije znao, ali su mi svi tako srdačno i toplo prišli. Svi su se zanimali tko sam ja i željeli su me upoznati. Pomislila sam “Wow, pa takvi mladi zbilja postoje! Ono što sam viđala na ulici nula je naspram onog što mene ovdje čeka”. Malo-pomalo sve sam se više zaljubljivala u svetog Franju i njegov način gledanja Krista. Shvatila sam da je to ono što ja hoću i želim izvršavati cijelim svojim srcem. Tako je to krenulo. Sam obred primanja bio mi je predivan, obećanja…

Kroz boravak u Frami najviše sam se naučila strpljivosti. U početku sam imala jako malo strpljenja, planula bih na sve i uopće se nisam trudila razumijevati ljude. Naravno da je to bilo pubertetsko razmišljanje. Ali mogu reći da me boravak u područnom, kao i mjesnom vijeću izgradio kao osobu u potpunosti. Dobila sam kvalitete za koje sam mislila da ih je teško dobiti. Bilo je teško dok sam stjecala strpljivost, poniznost, odgovornost… Frama mi je omogućila i da se oslobodim straha od javnog govora jer sam vodila susrete pa mi sad na faksu to nije ni najmanji problem.

Odgovarala mi je ta duhovnost, mogu reći da je cijeli taj moj put duhovnosti bio dosta buran. Sve to što se događalo bilo je posljedica činjenice da želim sve više upoznati Gospodina. Kroz Framu sam došla u doticaj s drugim zajednicama i duhovnostima pa sam imala druge perspektive. To mi je bilo zanimljivo jer sam vidjela da ima onoliko putova do Boga koliko ima i ljudi i da na različite načine možemo slaviti Boga. To me je oduševljavalo.

– Kako vidiš nacionalno bratstvo? Na čemu bi najviše voljela poraditi i kako unaprijediti povezanost između područja?

Teško pitanje, moram priznati. Ni sama ne znam što točno želim i kako će mi izgledati put u nacionalnom vijeću. Prije sam ga doživljavala kao predstavničko tijelo, a veliki teret i odgovornost bila mi je služba u područnom vijeću. Imali smo 23 bratstva i svaki je vikend bilo neko događanje. S puno sam više ljudi bila u kontaktu i to je zbilja bilo iscrpljujuće, ali sam i dobila puno blagoslova. Upoznaš nove ljude koji ti kasnije mogu pomoći u životu… Ovo je definitivno posebna kategorija. Iako ja predstavljam 2000 ljudi, nisam s njima u izravnom kontaktu. Moja je komunikacija s njima preko vijećâ pet područnih bratstava, a oni imaju uvid u mjesna bratstva, tako da preko područnih bratstava dobivam povratnu informaciju što se općenito događa u Frami u Hrvatskoj.

Planovi? Najviše se odnose na unaprjeđenje postojećih stvari. Na primjer, razgovarali smo o Frama-portalu, o časopisu “Tau”, o e-Frami… Stvarima koje dobro funkcioniraju i imaju dobre temelje, a sad je došlo vrijeme da se te stvari unaprijede i ažuriraju jer dolazi puno novih ljudi i različitih novih situacija kojima bismo se trebali prilagoditi.

“Frama je pozvana biti autentična promjena u svijetu”

– Frama će dogodine proslaviti 25 godina postojanja. Ostala je zajednica mladih, ali njeno praktično djelovanje nije ostalo potpuno isto. Što misliš, koliko se promijenilo i što je danas najveća odgovornost Frame?

Mislim da se njeno djelovanje u svijetu nije puno promijenilo u ovih 25 godina. Ista je zadaća bila framašima prije 25 godina i sada: da se odazovemo na svaki poziv dobra, što nam piše u tekstu obećanja. Mislim da poziv dobra u ovom vremenu znače neke druge stvari, nove inicijative koje se javljaju, nove potrebe i novi ljudi koji traže pomoć. U tom smislu imamo drugačije djelovanje, ali smo svi pozvani na isto. Izazov Frame i dalje je biti autentična i ono što jest. Bez obzira na to kakav je današnji svijet, kako to svi volimo govoriti, Frama je pozvana biti autentična promjena u svijetu, ostati ista, ali se truditi prilagođavati vremenu. Prilike nisu bile iste prije 25 godina i danas. Mislim da je to najveći izazov svih mladih katolika koji žele živjeti svoju vjeru.

– Nedavno su predstavljene izmjene i dopune Statuta Hrvatskoga nacionalnog bratstva Frame. Zašto se ukazala potreba za promjenama i koje su promjene najvažnije?

Kad se pisao prvi Statut, tadašnje nacionalno vijeće i skupština suočavali su se s problemima toga vremena. Sada se javila potreba da se ujednače neke stvari. Koliko god ljudi ne vole govoriti o tome i Frama ne treba biti institucija, po nekim pravilima moramo djelovati, mora biti nekog reda. Da nemamo pravila, bio bi totalan raspašoj, svi bi radili na svoju ruku, a to nam nije cilj. Ne smijemo zaboravljati da smo dio franjevačke obitelji, dio OFS-a. Nismo u potpunosti zaseban ogranak, nego samo pomladak OFS-a. Ako OFS ima Pravilo i Konstitucije koje je potvrdio papa, to sigurno onda nije nešto bez veze. Zašto je netko došao na ideju napraviti Statut? Da nam olakša život u bratstvu, razumijevanje službi u vijeću itd.

Potreba za novim Statutom došla je zbog promjene kod ljudi. Dolaze novi ljudi, nove situacije i sada se suočavamo s nekim situacijama o kojima tadašnje vijeće vjerojatno nije razmišljalo. Nije predvidjelo da bi se te situacije mogle dogoditi. Tako se znalo događati da smo, na temelju djelovanja pod starim Statutom, morali rješavati probleme koji nisu opisani u tom Statutu, ali su bili gorući i morali su se riješiti. Na primjer, obred primanja.

statut2016_naslovna

Svi znamo da se u nekim bratstvima taj obred odvija pod svetom misom, a u novom je Statutu propisano da se vrši u krugu bratstva, za vrijeme Službe riječi, što znači da se primanja ne održavaju pod misom. Mislim da je to ljudima bolna promjena. Upoznata sam sa situacijom i postoje bratstva koja i dalje imaju primanja za vrijeme mise. Vjerojatno je to stvar naše svete poslušnosti na koju smo pozvani. Iako framaši ne daju tri evanđeoska savjeta, opet smo pozvani na poslušnost nečemu iznad nas. To je možda i najbolnija točka Statuta.

Tu su i statutarne promjene kod neke terminologije. Više nije “predsjedatelj Konferencije”, nego “predsjednik Konferencije”, nije više “FSR” nego “OFS” jer je ta kratica ustaljena na međunarodnoj razini i neke stvari oko izbora i ostavki pojedinih službi u vijeću. Javila se potreba za promjenama i Bogu hvala na tome. To znači da zbilja Frama prati svoje djelovanje i želi promjene nabolje. Mislim da je Statut, htjeli to ljudi priznati ili ne, dobra stvar.

“OFS? Još sam zaglibila u Frami, ali to je samo stvar godina…”

– Spomenula si da je Frama pomladak Franjevačkoga svjetovnog reda. Situacija se pomalo mijenja u odnosu Frame i OFS-a, ali dojam je i dalje da povezanost nije onakva kakva bi trebala biti jer postoje neka ukorijenjena razmišljanja i stereotipi o OFS-u. Kako ti vidiš njegovu ulogu i kako potaknuti framaše da ga gledaju na drugačiji način?

Iskreno, razumijem ljude kojima je OFS stran pojam jer sam i ja sama na početku bila takvog razmišljanja. Kad sam došla na Framu, nisam viđala bratstvo OFS-a, ako se tako mogu izraziti, nisam stvorila osobit stav o njemu, mislila sam da je ono rezervirano za starije osobe. Ali imala sam bratsku animatoricu koja se zbilja trudila povezati bratstvo Frame i OFS-a. Svi mi i dandanas zaboravljamo na to da smo dio jedne velike obitelji. To je isto kao da ja, kao kći, ne idem posjećivati svoju majku i nemam dobre odnose s njom, a ja sam njen potomak.

Veliku ulogu OFS-a vidim u tome da nam njegovi članovi načinom života i primjerom mogu puno posvjedočiti. Tu je važna uloga i bratskog animatora da nam pokaže da je to moguće slijediti. Mislim da se pomalo ta slika mijenja jer su, primjerice, framaši koji su u generaciji koja je krenula na Framu kad i ja danas u OFS-u. Ja sam još zaglibila u Frami, ali to je samo stvar godina… 😀 Moglo bi doći do situacije da se OFS zbilja pomladi. Imamo nacionalnu bratsku animatoricu koja je do prije dvije godine bila framašica s obećanjima, znači da je zbilja moguće biti mlad i u OFS-u; i dalje biti zabavan, veseo i pristupačan ljudima i prenijeti duh Frame u OFS. Mislim da je tu bratski animator najvažnija karika jer je on taj koji nas povezuje. On nam pokazuje primjer kako bismo trebali živjeti, a OFS-u prenosi duh Frame, ono što mi nosimo.

“Nemojte zamjeriti kad vas vijećnici potjeraju na spavanje”

– Postoji li nešto što nisi spomenula u ovom intervjuu, a misliš da je bitno?

Ovim putem pozdravljam sve čitatelje. U nedavnom intervjuu na Hrvatskom katoličkom radiju istaknula sam da pozivam sve na molitvu. Bez molitve ja ne bih prihvatila kandidaturu za nacionalno vijeće i ne bih bila tu gdje jesam. Vjerujem da je moja kandidatura, samim time i moja nova služba, zbilja bila plod molitve. Koliko god nekad bilo teško razumjeti odluke nacionalnog, područnog i mjesnog vijeća, imajte otvoreno srce i pratite ga molitvama jer mu tako najviše možete pomoći.

Naravno, svi savjeti, prijedlozi i kritike su dobrodošli i iskreno sam otvorena za njih. Potrebno je da imamo dvije konstruktivne strane koje ne razmišljaju isto radi neke ravnoteže. Budite otvorena srca i nemojte im zamjeriti ako vas budu potjerali na spavanje u vrijeme kad budete htjeli pričati. 😀

razgovarao: Josip Tolić, OFS/Frama Sesvetska Sopnica



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*