fra Ivica Janjić

Duhovnost

Vanjštini, laži i smrti Isus suprotstavlja nutrinu, istinu i život

kategorija:  | objavljeno u: 

Još smo u milosnom korizmenom vremenu, stoga će ovomjesečna kolumna više nalikovati ispitu savjesti (kako bismo se što bolje pripravili za velike, svete dane koji nam dolaze) temeljenom na razmišljanju o Iv 18,28-38 pa bi bilo poželjno, prije nastavka čitanja, pročitati spomenuti odlomak svete Božje riječi.


Tri detalja onih koji su Isusa doveli pred Pilata:

  1. Iv 18,28: I oni ne uđoše da se ne okaljaju, već da mognu blagovati pashu.
  2. Iv 18,30: Kad on ne bi bio zločinac, ne bismo ga predali tebi.
  3. Iv 1831: Nama nije dopušteno nikoga pogubiti.

1. I oni ne uđoše da se ne okaljaju, već da mognu blagovati pashu

Na prvu, uočavamo jaz između nutrine i vanjštine. Bijaše velik blagdan taj dan – Pasha, a da bi mogli prisustvovati dotičnome blagdanu ne smiju se onečistiti, zato ne ulaze unutra. Dok paze na “vanjsku” čistoću, na srce koje im se kalja, paze znatno manje. U svojoj nutrini su došli s nakanom da pošalju čovjeka u smrt. Nije li Isus na ovo već prije upozoravao? Prisutno je ovo u svakome od nas. Često pazimo na vanjštinu a nutrinom razaramo. Često nam prioritet nije nutrina, ono što je najbitnije, hram koji Duh Sveti želi nastaniti.

2. Kad on ne bi bio zločinac, ne bismo ga predali tebi

Isus, koji nikada nikome ništa loše nije učinio, optužen je da je zločinac. Bog koji je ljubav optužen je da je lopov, prevarant. Na pitanje što je Isus skrivio oni odgovaraju koristeći pri tome laž. Iz ovoga proizlazi da čovjek može biti zaslijepljen i udaljen od Boga koji je svjetlost do te mjere da zauzme potpuno oprečno stajalište od onog istinitoga. Da on nije kriv, ne bismo ga predali. Dakle, samim time što ga predajemo, zasigurno da je kriv. Pa ne možemo se mi prevariti u svojoj procjeni. I tako velika ljudska sigurnost ipak nije nepogrešiva. Krenuli su iz krivih nakana (da ubiju) pa im stoga više ni istina nije bitna nego koriste sva moguća sredstva kako bi ostvarili cilj. Kada grijeh jednom prodrije u dušu, lako se skupi još, lakše se čine sljedeći. Cilj maloga grijeha je dovesti do velikoga.

3. Nama nije dopušteno nikoga pogubiti

Zakonom im je propisano da ne smiju nikoga ubiti. Međutim, što čine? Kada već nikoga ne smiju ubiti, zašto ga ne bi dali nekome tko može? Istovremeno javno priznaju da ne smiju ubiti, da je to za njih grijeh, ali i nastavljaju dalje sa svojom nakanom. Nije li i to ubojstvo? Nije li to ono što izlazi iz srca, što onečišćuje? Dok su u prošlom slučaju išli protiv kreposti istine, sada idu protiv kreposti života. Isus je za sebe rekao da je put, istina i život.


Tri Isusova detalja u razgovoru s Pilatom, koji je odmah zatim uslijedio:

  1. Iv 18,34: Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?
  2. Iv 18,36: Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.
  3. Iv 18,37: Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu.

1. Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?

Isus potiče Pilata, a time i sve nas, da pustimo što drugi misle o Isusu. Kad je Bog u pitanju glavno i temeljno pitanje je – što ja mislim? Što vi kažete, tko sam ja? Isus želi uspostaviti odnos. Pitanje Boga je osobno pitanje, pitanje odnosa. Bog želi da svatko od nas stupi u odnos s Njim. On jazu između vanjštine i nutrine suprotstavlja harmonizaciju, odnos koji proizlazi iz srca. Za razliku od onih koji se nisu htjeli izvana onečistiti, Isus ovdje potiče na čišćenje nutrine. Kakav je moj odnos s Isusom?

2. Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde

Na riječi “nama nije dopušteno nikoga pogubiti” Isus suprotstavlja život govoreći ovdje o duhovnim stvarnostima, govoreći Pilatu, a time i svima nama, o vječnom životu, životu koji dolazi nakon ovoga, životu kojeg treba imati u vidu dok putujemo ovom zemljom. Dok Isusa žele osuditi na smrt, on im govori o životu koji neće imati kraja. Dok oni sve sile usmjeruju na to kako da oduzmu život, Isus predstavlja život u izobilju. Nakon što se otvorimo Isusu u odnosu s njim, uvodit će nas u duhovne stvarnosti, u obilje života.

3. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu

Razlog zbog kojega je Isus proživio ovaj život na zemlji je taj da posvjedoči za istinu. Da nam donese, otkrije i pokaže istinu. Došao je na zemlju proživjeti život u Očevoj volji koja je jedina istina, kako za Njega tako i za nas. Nakon što se otvorimo Bogu preko odnosa s Njim, nakon što nas uvede u duhovne stvarnosti dolazimo do spoznanja istine, do onoga što nas jedino može ispuniti te zatim uviđamo da smo na ovom svijetu iz istog razloga kao i Isus – da svjedočimo za istinu koja će preobražavati, kako nas tako i one oko nas, u mjeri u kojoj se otvorimo onome koji će nas upućivati u svu istinu – Duhu Svetom. Što me priječi da se otvorim tom Duhu?

Pilatovo ponašanje

Zanimljivo je uočiti Pilatovu reakciju na tri netom spomenuta Isusova odgovora. Na prvo Isusovo pitanje kojim Isus želi ostvariti odnos s Pilatom, Pilat se zatvara: Zar sam ja Židov? Želi oprati ruke od Isusa (što će kasnije doslovno i učiniti), ne želi imati ništa s njim, ne želi ulaziti u nikakav odnos. Koliko puta i mi Isusu kažemo: ovdje mi se ne miješaj; ovdje ću bez tebe; ovo mogu sam…

Na drugi Isusov odgovor u kojemu ga sada, budući da je Pilat odbio odnos, Isus želi privući k sebi naukom o duhovnoj stvarnosti, pogledom na onostranost, Pilat odgovara: Ti si dakle kralj? Zanima ga samo je li Isus kralj. Čak niti kraljevstvo nebesko. Ravnodušnost prema posljednjim stvarima. Dok ga Isus želi uvući dublje, u duhovne stvarnosti, Pilat ostaje na površini, zanimajući se samo za ono vanjsko – daj ti meni reci jesi li kralj ili nisi pa da to riješimo i da svatko može svojoj kući.

Treći put, kada Isus za sebe posvjedoči da je istina, Pilat upita: Što je istina? Mogli bismo reći, prelazi u mudrovanje i filozofiranje. Nema učinjenog potrebnog koraka vjere kao što ga je učinila Marija. Ona, iako nije znala kako će se začeće zbiti, nije se zaustavila na tome već je učinila iskorak vjere – neka mi bude. Kao da je rekla – vjerujem, iako ne shvaćam, no predajem se u tvoje ruke, Bože. Zapažamo li kod sebe identičan slučaj? Umjesto da povjerujemo i iz vjere u Gospodina djelujemo, tražimo kao uvjet za djelovanje da nam se najprije sve objasni. Ipak, kad bi nam sve bilo jasno, ne bi nam bila potrebna vjera, onda niti naše djelovanje više ne bi bilo iz vjere, a ako nam djelovanje ne bi bilo iz vjere kako bi nam onda Isus mogao reći – vjera te tvoja spasila?



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*