FOTO: Putopis iz Svete Zemlje: Jeruzalem

kategorija:  | objavljeno u: 

“Obradovah se kad mi rekoše, hajdemo u Dom Gospodnji. Evo noge nam već stoje pred vratima tvojim Jeruzaleme.” (Ps 122, 1-2)

I uistinu je teško opisati onu radost kada znaš da ti se pruža prilika otići u Jeruzalem. Sâm dolazak pred Jeruzalem daje vam slutiti da ulazak u Jeruzalem nije uobičajeni ulazak u neki grad. Jeruzalem je sveti grad za Židove jer je on sinteza njihove prijašnje slave i nada u budućnost. On je svet i za muslimane, treći sveti grad nakon Meke i Medine. A iznad svega ga svetim nazivamo mi kršćani jer je Isus u njemu umro, uzašao na nebo i uskrsnuo! I zaista, na prvi je pogled vidljivo da je to grad potpuno različit od ostalih gradova; pun povijesti, duhovnosti, kontradikcija i nadasve prelijep na jednostavan i neopisiv način. Osjeti se neka mistika u zraku. U svakom slučaju i iz koje god ga perspektive dolazili u njega, nemoguće je biti ravnodušan prema Jeruzalemu.

Prvi moj susret s Jeruzalemom obilježilo je mjesto zvano “Domuinus Flevit” (Gospodin zaplaka). Tu je sagrađena predivna crkva u obliku suze koja obilježava mjesto gdje je Isus zaplakao nad Jeruzalemom jer je znao da ga neće prihvatiti. Snažno mjesto s kojeg je pogled na Jeruzalem vjerojatno najbolji. I toliko jasno biva zašto je ovdje Krist plakao. Luka u svom evanđelju (19,41-45) ovaj događaj odlično opisuje: Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: ‘O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja’. I to se doista dogodilo. Jeruzalemski hram uništen je 70. godine, a napetosti stanovnika ovoga grada tinjaju sve do danas. Čovjek ovdje pogleda uprta na Jeruzalem ostaje bez riječi. Zaplače li Isus i nada mnom? Spoznajem li što je za moj mir? Prepoznajem li trenutke Gospodinova pohođenja? Molim li za one koji Krista ne (pre)poznaju?

Nastavi li se dolje nizbrdo, dolazi se do samog dna Maslinske gore gdje se nalazi Getsemanski vrt. Bio je to ondašnji gradski vrt s prastarim maslinama, iznad kojega je veličanstveno groblje staro tri tisuće godina s više od 100 tisuća židovskih grobova uglednika, političara i rabina, među ostalim i Abšaloma, sina kralja Davida. Prema židovskom vjerovanju, upravo oni koji su sahranjeni na Maslinskoj gori prvi će uskrsnuti na dan dolaska obećanog Mesije. Zanimljivo je i saznanje kako su Getsemanski vrt kupili bosanski Hrvati 1681. godine i predali ga franjevcima u čijem je vlasništvu do dana današnjega.

U Getsemanskom vrtu danas stoji Bazilika agonije koju nazivaju i crkvom svih naroda jer su u njezinoj izgradnji sudjelovali svi narodi svijeta. U toj se crkvi čuva kamen nazvan kamenom Isusove tjeskobne muke. U onom polumraku bazilike postajalo mi je toliko živo događanje te noći. Čitajući Evanđelje koje opisuje ono što se tada na tom mjestu dogodilo, ne može se ostati ravnodušnim. Ta mnogo se puta Isus povlačio od mnoštva i od samih učenika na osamu, zadržavajući se na “samotnim mjestima” ili uspinjući se na “goru”. Ali u Getsemaniju, međutim, on poziva učenike da mu budu bliže. Ovaj se put događa nešto skroz drugačije: kao da ne želi ostati sâm. Spopada ga užas i tjeskoba pa im govori: Duša mi je nasmrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte! (14, 33-34).> Danas, na tom mjestu gdje su učenici pozaspali i gdje je Isus ostao od ljudi ostavljen znojeći se krvavim znojem, dolazi mnoštvo hodočasnika. U tihoj molitvi žele biti s Isusom u Njegovoj smrtnoj tjeskobi, žele mu predavati svoje strahove i osamljenosti, žele poput Njega učiti moliti s povjerenjem: Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti! (Mk 14, 36).

Iz Getsemanskog vrta vidljive su zidine kojima je Jeruzalem okružen zazidanim Zlatnim vratima još od 1530. Kroz ta vrata Isus je svečano ušao na magarcu u Jeruzalem prije svoje muke. Danas tu počinje procesija na Cvjetnicu. Židovi čekaju dolazak Mesije koji će ući u Jeruzalem upravo kroz ta vrata, a zazidali su ih muslimani kako bi onemogućili Mesijin prolazak.

Unutar gradskih zidina nalazi se i poznata ulica Via Dolorosa (Put suza, Put plača) ili Via Crucis (Križni put). U ulici je sasvim normalna pojava u istom prostoru od nekoliko metara vidjeti ultraortodoksnog Židova, tradicionalnog Arapa, katoličkog i pravoslavnog svećenika, časne sestre iz Južne Amerike, do zuba naoružane izraelske vojnike, kineske i filipinske turiste…

Križni put prolazi gradskim ulicama prepunim ljudi, štandova sa suvenirima, gužve, buke. No ta vanjska gužva i buka kao da s jedne strane pomaže doživjeti stvarnost Isusova križnog puta. Onog mnoštva koje ga je, zasigurno, pratilo na putu prema Golgoti; netko iz mržnje, netko iz znatiželje, netko iz supatnje i ljubavi… Hodajući tako sama, a opet okružena mnoštvom ljudi, od postaje do postaje križnog puta nastojah zamišljati Isusa koji noseći ustrajno svoj križ prolazi tim mjestima, Isusa koji pada pod teretom križa, Isusa kojeg boli, Isusa kojem se rugaju… I ne mogah, promatrajući to mnoštvo ljudi, pobjeći od pitanja kako bih ja reagirala susrećući Isusa na putu prema Golgoti ili, bolje, kako reagiram danas susrećući ga u mnogim bližnjima. Jesam li povodljivi dio svjetine koji ga se odriče i viče “Raspni ga!”‘ Jesam li Šimun Cirenac kojega je potrebno natjerati na dobro? Jesam li ravnodušni promatrač kojeg ne dira što se događa? Jesam li…?

Ulica Via Dolorosa ulica je tolikih koji nose svoje životne križeve u najrazličitijim krajevima svijeta. Posljednjih pet postaja križnoga puta nalazi se u Bazilici Svetog groba. To sveto mjesto, oko kojeg su načičkane zgrade prilijepljene jedna na drugu, odmah na prvu pokazuje da nije riječ tek o jednoj od bazilika. Umjesto naviknutog svjetla u crkvama – ovdje tama i stiska, umjesto tišine – ovdje žamor. Očekivala bi se pribranost, a tamo naguravanje… Ali je ipak, iako rušena, paljena, obnavljana, razarana potresima i požarima, Bazilika Svetog groba ili Bazilika Uskrsnuća sačuvana kao sveto mjesto za sve kršćane. I osjeti se to jedinstvo u različitosti. Osjeti se svetost toga mjesta.

Unutar Bazilike nalazi se mjesto Kristova raspeća, mjesto gdje je naš Gospodin za nas bio pribijen na križ. S obzirom na to da je na tom mjestu bila nešto manja gužva nego na samom Svetom grobu, rado sam kroz dane svog boravka u Jeruzalemu svraćala i zadržavala se ondje. Promatrajući veliki križ i ljude koji prigibaju pred križem koljena, kako bi dotakli mjesta gdje je stajao Kristov križ, čovjek ostaje u šutnji. Čitajući izvještaje o muci koje donose Evanđelja i gledajući Njegove raširene ruke na križu, nema druge misli od one: On me ljubi usprkos svemu! I ne treba u tom trenutku ništa više doli biti s Onim koji me je, kako to Pavao kaže, ljubio i predao sama sebe za mene (usp. Gal 2,20). Na Golgoti je, usprkos svakom našem grijehu i sumnji, ta ljubav toliko opipljiva i obuhvaća cijelo naše biće i život!

Najvažnije mjesto unutar velike bazilike jest mjesto Isusova groba. Biti pred mjestom koje progovara o otajstvu Uskrsnuća – na kojem sve drugo počiva, čemu je težila sva povijest prije i od čega polazi sva povijest poslije toga – neizrecivo je mojim riječima. Osobito milosno bilo je tri jutra u 6:30 sudjelovati na euharistiji kod Svetog groba i to svaki dan slaviti misu nedjelje Uskrsnuća Gospodinova. Slušajući na tom mjestu Uskrsno evanđelje o ženama na grobu i zbunjenosti apostola Petra i Ivana nad prazninom groba (Iv 20,1-9) te primajući Isusa u euharistijskom kruhu dolazi do trenutka u kojem se evanđeoski tekst preobražava u osobno iskustvo susreta sa Živim.

Osobito sam radosna bila što sam u Jeruzalemu, zahvaljujući dobroti tamošnjih franjevaca (i našeg fra Filipa Đurđevića) smještaj imala u blizini Bazilike Svetog groba te sam rano ujutro, dok još gužva nije zahvatila jeruzalemske ulice i Baziliku, imala prilike dolaziti (ponekad od radosti i trkom) na to sveto mjesto. Čovjek uistinu ostaje zatečen pred Svetim grobom i tajnom uskrsnuća, a ono “goruće srce” poput učenika želi svima govoriti: Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu! (Lk 24,34).

Za ulazak u Sveti grob, tijekom dana, u velikim kolonama ljudi čekaju i po više od sat vremena, a promatranje svih onih koji toliko čekaju kako bi samo na trenutak ušli i naklonili se praznom grobu svjedoči o onoj Božjoj privlačnosti: A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi (Iv 12,32).

Ako bi Crkva imala osobnu iskaznicu, mjesto rođenja bio bi Jeruzalem. Isus je ondje svojim učenicima dao dar Duha Svetoga, i u tome gradu počelo je širenje Evanđelja: “Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje” (Dj 1,8). Jedno od posebnih mjesta u Jeruzalemu svakako je mjesto okupljanja učenika i Marije u iščekivanju Dara odozgo. Moliti himan Duhu Svetom na mjestu gdje su se dogodili prvi Duhovi biva svakako nezaboravnim iskustvom, a posjet tom mjestu podebljava naše poslanje da budemo svjedoci.

Izdvojih samo neke od trenutaka i mjesta, a o Jeruzalemu bi se još puno toga dalo pisati. Posjet Jeruzalemu jedno je od darovanih iskustava za koje će, vjerujem, mnogi posvjedočiti da se cijeli život može prebirati u srcu i zahvaljivati Gospodinu…

Marta Radoš, OFS Trsat, Rijeka

Komentari

2 komentara na temu: FOTO: Putopis iz Svete Zemlje: Jeruzalem

  1. Sandra kaže:

    Martaaa, ovo je divno i motivirajuće i pisala si skroz emotivno da bi ih i ja odmah i trčala, i plakala, i molila, i jednostavno tamo bila! Hvala na poticajima!

    Like or Dislike: Thumb up 2 Thumb down 0

  2. Sarmitto kaže:

    Marta putnica nasa. Predivno. Poticajno. Na izgradnju!

    Like or Dislike: Thumb up 3 Thumb down 0



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*