Marija Begović

Jednostavnost srca

Frama i ja: Tko sam ja?

kategorija:  | objavljeno u: 

Zovem se Marija. Živim u Rijeci. Malo izvan grada, ali ipak je to Rijeka. Diplomirala sam.

Kao mala sam išla u crkvu, a onda sam jednog dana prestala. Mislila sam: “Boga nema! Bog me ostavio!”. Imala sam crne misli. Zahvaljujem se mami što me onako žalosnu odvela na jednu molitvu. Kroz tu molitvu upoznala sam Framu, a najviše Boga. Shvatila sam da je Bog i u malim stvarima. Bog je zapravo sa mnom bio od početka. Od samog početka. Od samog rođenja.

Moja je mama prije mene dobila dva dječaka. Žarko je željela djevojčicu. Zavjetovala se. Ako dobije djevojčicu, zvat će se Marija, po Isusovoj majci, i naučit će je o katoličkoj vjeri. I tako sam na svijet došla ja. Zbog tog se osjećam posebno, ljubljeno Božje dijete. Cijeli moj put On me vodio. On me usmjeravao. Nije dopustio da odem s ovog svijeta koliko god sam ja vapila za tim. Bog me voli. Bog me šalje.

Bog mi je dao i talente. Jedan od njih je pisanje. Otkrila sam ga dok sam još išla u školu, ali mislim da tada nisam još bila svjesna da ga imam. Svoj sam talent tada dijelila sama sa sobom, a ponekad, kad je trebalo, i u školi. Sjećam se događaja kad sam baš počela pisati prvi put. Morala sam napisati kratak sadržaj jedne lektire. Zvala se “Plesna haljina žutog maslačka” Sunčane Škrinjarić. Nisam htjela pisati sadržaj. Nisam ni pokušavala sama započeti. Mama me na to natjerala. Bila sam ponosna na samu sebe kad sam ga napisala. Lijepo sam ga napisala.

Svoj talent Frami sam otkrila na Hodu prije pet godina. Nisam ja to napravila namjerno. Ja se ne hvalim. Bila je to Božja ruka. Moja je Frama mala i meni posebna. Zove se Žabica. Jako volim svoje mjesno bratstvo. Na obećanjima prošle godine braću i sestre nazvala sam “framaška čudnovata djeca”. Svatko od njih ima neke svoje sposobnosti i darove koje našu Framu grade i razvijaju u još veću i bolju.

Volim kod framaša to što su me prihvatili onakvu kakva jesam. Bez ikakve osude. Ponekad mi znaju ići na živce, ali moja ljubav i briga prema njima nema kraja. Stalo mi je do svakoga od njih. Frama me oblikovala i ogrnula plaštem poniznosti, strpljivosti, nade, prihvaćanja drugih i ljubavi.

Rodila sam se u krivoj državi. Imam rijetku bolest. Zbog bolesti ne prelazim neke granice koje imam s ljudima. Nisam savršena.

Našla sam jedan stari tekst u kojem sam opisala tko sam. Ni dandanas ne znam odgovor. Nije to samo moje ime i prezime. To je nešto više od toga. Mi smo stvoreni za nešto više. Cijeli tekst neću ovdje prenijeti, tek zadnji dio gdje Isus progovara kroz mene na moje pitanje: “Tko sam ja?”.

Ja “Znam tko si” (Mk 1,24), a znat ćeš i ti. Ti si moje dijete ljubljeno. Vrijedna si i dragocjena u mojim očima. Volim te takvu kakva jesi. Dao sam ti križ baš onakav kakav ti možeš izdržati. Nemoj se odvajati od njega. Nosi ga. Ja sam tu kad ti je teško.

Slušaj i dalje moju Božju riječ, poruke, živi s time, živi evanđelje. Volim te. Možda nisi lijepa drugima, ali meni si prekrasna. Tvoja je duša predivna. Tebe sam odabrao s razlogom. Raduj se jer ti si ljepota.



Za komentiranje se registriraj ili ispuni sljedeća polja:

*